PROSVIJEĆENOST I PROVIĐENJE…

Koliko zla može da se podnese, koliko nepravde i zla treba još da nam se desi, nanese, namjerno ili ‘slučajno’, pa da napokon oči otvorimo?

Jedan od odlučujućih faktora, zašto je zlo ovako efikasno i po cjelokupno stanovništvo katastrofalno, fatalno, jeste, da mi nikada nismo bili upućeni u njegovu suštinu i srž, nismo poznavali pravu istinu tako da sami, povodljivi, lakovjerni i naivni kavi jesmo, ne preispitujemo ni uzrok, ni način djelovanja, a pogotovo ne shvatamo dalekosežnost, ne vidimo konačnicu, cilj kojem zlo teži – ne naziremo u čemu je njegovo samoostvarenje.
Posljedica, naša svakodnevica i stvarnost, jeste slika uzroka, a mi i izrok i posljedicu radije trpimo i kičmu povijamo, nego da im u oči pogledamo i priznamo da smo, svjesno ili nesvjesno, svojim nerazumijevanjem i nečinjenjem, saučesnici zla.

Već decenijama smo svjedoci bestidnih laži kojima nam vladajući tirani svijest i pamet truju, zlo serviraju, o glavama nam rade i sudbinu nam određuju, već decenijama u mraku čamimo i sopstvenom sljepilu danak plaćamo, a ništa ne poduzimamo.

Zlotvori su i komšije i prijatelje i braću i oči u glavi zavadili i od Balkana krvavo groblje napravili i mrtvačkom plahtom ga prekrili, preživjele do prosjačkog štapa doveli, tlo ispod nogu nam uzeli i na rub propasti nas dotjerali. Enormno se obogatili, zdrav razum izgubili, zli i pohlepni đavolu su dušu prodali, narod na samrti ostavili.
A mi šutimo, ništa ne poduzimamo, izdišemo ali šutimo!

Jesmo li mi uopšte svjesni tragične stvarnosti u kojoj ne živimo nego preživljavamo, znamo li ko nam sudbine kroji i kud nas zlo vodi?
Vode nas totalnom uništenju, propasti, istrebljenju!
A mi šutimo!
Mi šutimo i trpimo; Srbi, Hrvati i Bošnjaci, Hrišćani i Muslimani, Romi i svi ostali Bosanci i Hercegovci, bivši Jugoslaveni, dragi moji Balkanci.
Mi šutimo i trpimo!

Lagali su nas u prošlosti, lažu danas, lagaće nas i u budućnosti i kao slijepe jaganjce ponovo će nas žrtvovati, izdati i sotoni prodati, da bi plodove svojih laži i svojih zlodjela, krivostečeno i oteto, od naroda i od Boga prokleto, đavolje bogatstvo, zaštitili i sačuvali i još više se bogatili.

Kad ćemo da se osvijestimo, kad ćemo početi i sebe i zlo da preispitujemo, kad ćemo početi da se za sebe i za svoju djecu i svijet oko sebe borimo? Kad ćemo početi da razmišljamo, srž i namjere zla da shvatamo, da ga slijepo ne slijedimo i stihijski se ne predajemo nego da mu se odupremo i da ga pokorimo, za jednakost i prava svakog čovjeka, za Slobodu, za bolju i svjetliju, pravedniju i blagorodniju budućnost da se borimo?
Kad ćemo sunce iznad Balkana da ugledamo?

Ili ćemo i dalje laži tiranije da slušamo, pokorno zlo da trpimo i povijenih kičmi u tamnici Sudnji dan da čekamo?

Gdje nam je razum,
gdje nam je dostojanstvo,
gdje nam je čast?

Šta to bi od čojstva, junaštva i vrele krvi balkanske, gdje nam je iskonski nagon za borbom nad zlom i nepravdom, gdje nestadoše kremen i urođeni žar, gdje žeđ i ljubav za svetom Slobodom?

Ni jedno zlo samo od sebe neće proći, neće nestati, pa tako neće ni zlo koje nas već decenijama u toru neznanja drži i bezobzirno tlači, a neće ni ovo koje nas je nedavno zahvatilo.
Zlo teži samoostvarenju – totalnom uništenju – paklu.

Protiv tiranije i zla se moramo boriti,
moramo ga zaustaviti i k poznaniju prava dovesti,
moramo se od neznanja izliječiti,
ili nas neće biti.

Još nije sve izgubljeno,
Ruku vam pružam…

Veljko Cerketa