AKTUELNOSTI KRIMINAL POLITIKA REGION 

Monstruozno ubistvo Mihajla Stupara

Po načelniku PU Prijedor, osvjedočenoj budaletini Sretoji Vujanoviću, nema potrebe za daljom istragom ubistva Mihajla Stupara, nego tužilaštvo može odmah podići optužnicu protiv Marka Momića. I Prijedorčani mogu imati povjerenja u policiju i mirno spavati – ukoliko su totalno pobudalili…

 

Ubistvo, ili bolje reći umlaćivanje, Mihajla “Šmita” Stupara probudilo je interesovanje zapadno-balkanske javnosti. Prve medijske informacije sublimirale su butalan način počinjenja ubistva i kriminalnu prošlost žrtve. Potpisniku ovih redova odlično je poznato koliko puta i zbog kojih krivičnih djela je Šmit robijao, pa sve do onih detalja kakve istrage i suđanja po pravilu ne utvrđuju. Stvari kakve ostaju “zakopane” između inspektora i osumnjičenih.

Elem, poenta je u tome da je Šmit svoje grijehe društvu odužio teškim robijama – za razliku od privilegovanih kriminalaca iza kojih stoje državne strukture i razni moćnici. Svi mi znamo nebrojeno “gospode” sa enormnim bogatstvima stečenima kriminalom, a nikad u životu nisu prenoćili u policijskim prostorijama za zadržavanje. O zatvorima je iluzorno govoriti.

Mihajla Stupara i sve te druge momke koje povlače po medijima zbog raznih krivičnih djela radio sam kao kriminalistički inspektor i mnoštvo detalja iz tih istraga sam ranije objavio. Neću podsjećati na svoje tekstove i navode jer su u pitanju vrlo osjetljive informacije, a u ovim napetim okolnostima mogle bi produkovati nove tenzije i obračune. Vjerujte da gro stvari o osobama i događajima kakve mediji zadnjih dana masovno plasiraju ima jako malo veze sa istinom. Isuviše toga je ostalo “zakopano”, kako prednje pomenuh.

Sa druge strane, niko, apsolutno niko, nije “zaslužio” da ga onako zlikovački umlate bejzbol palicama ili toljagama. Pokušajte samo zamisliti takvu scenu. Dovoljno dobro sam poznavao Šmita i ubjeđen sam da on nešto slično nikom ne bi učinio. Elem, jednako poznajem “osumnjičenog” Momić Marka i njegov psihološki profil ne uklapa mi se u ovakva sumanuta nasilja.

Ukoliko ih je zadnjih 5-6 godina, od kako ne radim kao inspektor i slabo pratim dešavanja oko imenovanih, droga “peuzela” do teških poremećaja ličnosti – moguće su i ovakve devijacije. Znam odlično kakvi su bili njihovi obračuni tučnjavama, pucnjavama, bombama i sličnim tipičnim oblicima nasilja, no ovakve sumanute stvari nisu činili. Prilično su držali do “kodeksa” ili nepisanih granica kriminalnog dostojanstva.

No, kako sam mnogo puta pisao, posljednjih godina Prijedor je povratio staru poziciju u međunarodnim kanalima krijumčarenja droga, a ko prste povazdan drži u “brašnu” očekivati je i da “lizne”. Kako su govorili naši stari. Bez trenutka zadrške javno stojim da je motiv ubistva Mihajla Stupara vezan za droge, pa čak i za “razmjene informacija” oko narkotika između kriminalnih struktura i policije. Ovo je samo nastavak davno započetih sukoba proizašlih iz “curenja informacija” i to u oba pravca. Čak je mnogo problematičnije ono šta pojedini pripadnici policije prenose kriminalnim krugovima, nešto sa čim se valja ozbiljno pozabaviti.

Problem proizilazi iz pitanja: ko će personalno ponijeti teret razbijanja godinama preplitanih veza između kriminalizovanih pripadnika policije i narko mafije? Sadašnje rukovodstvo PU Prijedor ministar Lukač izabrao je kako bi služili lokalnim narko dilerima pod njegovom kontrolom. Godinama javno ukazujem na taj problem, a kao iskusan profesionalac znam mnogo više od onoga šta prezentujem javnosti. Baš kao što i aktuelno rukovodstvo policije Republike Srpske odlično zna na šta aludiram.

Hajde da kroz posljednja dešavanja analiziramo pitanje sposobnosti prijedorske policije za stavljanje pod kontrolu lokalnih i međunarodnih kriminalnih struktura kakve djeluju u Gradu na Sani. Jeste, brzo su pohapšeni saučesnici u ubistvu Mihajla Stupara, ali je to bilo za očekivati obzirom na zaista velik fond tragova koji su vodili ka njima. Ima PU Prijedor podosta iskusnih inspektora kakvima je rješavanje ubistava sa ovoliko mnogo tragova naprosto rutina. Tolike godine su radili sa mnom i to na zaista kriminalistički zahtjevnim krivičnim djelima, pa su očekivano stekli respektabilna iskustva.

Elem, ono šta su inspektori utvrdili i koliko realno znaju o ubistvu, direktnom počiniocu i pohapšenim saučesnicima inspektori dijele sa postupajućim tužiocem i to će biti sadržano u njihovom izvještaju. Ogovara li to onome šta je medijima zvanično saopštio Sretoja Vujanović, načelnik PU Prijedor, kroz izdato saopštenje i izjave na pres konferenciji sasvim je drugo pitanje. Ako ništa drugo postupajući inspektori nema šanse da izvaljuju gluposti kakve smo mogli čuti od njihovog šefa.

“Privedeno i lišeno slobode je više lica i kroz kriminalističku obradu došli smo do saznanja da postoje OSNOVANA SUMNJA da je izvršilac ovog krivičnog djela Marko Momić iz Prijedora, za kojim je raspisana potraga…” u sijaset novinarskih mikrofona na sazvanoj pres konferenciji izjavljuje načelnik Sretoja Vujanović. Ovakvim idiotizmima načelnik predstavlja rad svojih inspektora i još uvjerava građane da mogu mirno spavati.

Kada strudent treće godine prava ili kriminalistike u ovom kontekstu pomene pojam “osnovana sumnja” profesor automatski prekida ispit i obara ga. Jeste da “osnovi sumnje” i “osnovana sumnja” jezički slično djeluju, no na početnim godinama studija prava ili kriminalistike uči se razlika i na tim stvarima cementiraju se temelji struke.

Moram ove pojmove pojasniti kako bi svako iole pismen shvatio kakve gluposti izvaljuje policijski načelnik – kad poziva građane da imaju povjerenja u rad policije. Taj u javnom diskursu uvijek prisutni “osnov sumnje” u formalnom smislu predstavlja stepen vjerovatnoće da je počinjeno krivično djelo. U pitanju je vrlo niska vjerovatnoća zasnovana na prikupljenim saznanjima i podacima tužioca ili kriminalističkog inspektora. Na utvrđenom “osnovu sumnje” zasnivaju se policijski izvještaji ili tužilačke naredbe o sprovođenju istrage.

Pojam “osnovana sumnja” predstavlja veći stepen sumnje ili vjerovatnoće na počinjenje krivičnog djela – zasnovan na činjenicama i dokazima. U procesnom smislu na “osnovanoj sumnji” zasnivaju se optužnice, te njihovo sudsko potvrđivanje. Dakle, te polazišne “osnove sumnje” zasnivamo na saznanjima i podacima, dok dalju “osnovanu sumnju” zasnivamo na činjenicama i dokazima. Toliko moraju znati studenti!

Malen broj profesionalaca zna sadržajno značenje pojma “osnovi sumnje” iako realno nije teška definicija. Konkretno: “osnov sumnje” postoji kada tužilac ili službeno lice policije dođe od saznanja ili podataka, koje može dovesti u logičko konstruktivnu vezu sa poznatim činjenicama i dokazima, te na bazi stručnih znanja i iskustva procjeni počinjenje krivičnog djela. Dakle, govorimo o procjenama i misaonim konstrukcijama izvedenim korištenjem lične inteligencije, stručnih znanja i iskustva. Pravosnažne sudske presude tek su misaone konstrukcije postupajućih sudija i samo zato ožalbeni postupci obavezno uključuju tri, pet ili sedam sudija (“više glava je pametnije”)

Kada je načelnik Vujanović u pitanju nesporno vidimo elementarno i nedopustvovo neznanje. On govori o “osnovanoj sumnji” da je Marko Momić počinio ubistvo Mihajla Stupara, a šta procesno možemo prezentovati tek kad sud potvrdi optužnicu protiv Momića. I nije u pitanju lapsus jer Vujanović termin “osnovana sumnja” koristi više puta na famoznoj pres konferenciji, a onda i u saopštenju objavljenom na zvaničnom sajtu MUP-a.

Znači, tako visoko rangirani policijski načelnik dokazano ne razlikuje elementarne pravne kategorije, a građanima saopštava da je bezbjednosna situacija dobra i da vjeruju u sposobnosti policije. Lično imam povjernja u većinu prijedorskih inspektora i znam koliko su stručno kapacitirani, no to apsolutno nema značaja kad policijom rukovode nekompetentni kadrovi poput Sretoje Vujanovića, Radenka Bašića i Marija Milašina – sa tri ključne pozicije u PU Prijedor. Teške neznalice!

Kako prednje rekoh ne želim otvarati pitanja tekuće istrage i brojnih ranijih dešavanja pod paskom medija, posebice zbog izbjegavanja težih posljedica, no jedna dimenzija događaja masovno je poznata. Marko Momić imao je tešku povredu kičmenog stuba, zbog koje je podvrgavan medicinskim zahvatima i dugo se kretao sa pomagalima. Koliko se njegovo zdravstveno stanje poboljšalo i da li je bio uopšte sposoban zadavati onako teške i brojne udarce zasigurno će razjašnjavati medicinski vještaci.

U potpuno normalnim okolnostima upitna je bila sposobnost Momića da sam fizički savlada Stupara, a nakon svima znanih njegovih zdravstvenih problema to treba dobrano ispitati. Znaju inspektori gdje je liječen, gdje mogu doći do medicinske dokumentacije i mišljenja specijalista medicine, pa se nadam da će to iskoristiti bez obzira što je Momić u bjekstvu. Moraju to učiniti naprosto zbog sumnje da u ubistvu Stupara imamo saizvršioce ili više direktnih počinilaca. Znaju za pohapšene saučesnike/pomagače, no svakako moraju istražiti sam čin ubistva i mogućnost više počinilaca.

Po načelniku Vujanoviću nema potrebe voditi bilo kakvu istragu, nego bi tužilaštvo po njegovoj “osnovanoj sumnji” protiv Momića trebalo odmah podići optužnicu. I građani mogu mirno spavati jer im tako sugeriše Sretoja Vujanović, koji svako malo u Banjaluci plače (bukvalno) zbog već usaglašene smjene sa sadašnje pozicije. Ovakvo ubistvo najmanje mu je trebalo u ionako po njega teškoj profesionalnoj situaciji, pa se do poda treba klanjati inspektorima koji su odradili dosadašnji posao. Govorim o poslu koji on očigledno ne zna ni adekvatno predstaviti javnosti, a kamoli da mu građani mogu vjerovati.

Nadalje, ovde je nesumnjivo riječ o atipičnom motivu ubistva, jer za ove prostore i kriminalne strukture takvo “umlaćivanje” nije karakteristično. Način izvršenja ubistva upućuje na sumanut oblik mržnje počinioca prema ubijenom, a kakav nije lako prikriti spram prethodnih dešavanja. Možemo govoriti o plaćeništvu za takvo brutalno usmrćivanje, no treba poznavati prijedorske kriminalne strukture. Znam nebrojeno primjera gdje su ljudi plaćali premlaćivanja, sakaćenja, “vaspitna” batinanja ili nasilje kao oblik iznude, pa potonje shvatili da su zalud bacili novac. Mangupi uzmu novac, obećaju “lomljenje”, a ne urade ništa. Ili se čak “dogovore” sa žrtvom i od nje uzmu novac.

Sve te prijedorske “čvrste momke” poznajem decenijama unazad, većinu od prvih ispoljavanja kriminogenih ponašanja tokom tinejdžerstva, a da ne ulazimo u stvari koje su davno “zakopane” u nebrojeno krivičnih predmeta zbog kojih su robijali. Pa i oko teških krivičnih djela počinjenih diljem Evrope, koja od mene nisu mogli sakriti. Oni najbolje znaju zašto me i danas uvažavaju, baš kao što mnogi znaju zbog čega posljednjih godina obaraju poglede i osjećaju se neugodno.

Kada su davno i kao neotesani balavci korišteni/zloupotrebljavani od kriminalizovanih struktura policije i drugih organa imao sam razumjevanja prema njima i najveće profesionalne okršaje vodio sam sa svojim “kolegama”. Daleko bilo da sam im bio “dadilja”, no redovito sam polazio od sistemske odgovornosti i pitanja: zašto su mladići iz čestitih porodica postajali kriminalci? Moji pretpostavljeni iz policije i drugi moćnici iz sfere politike i institucija ubjedili su ih da “oni rade za državu”. Davno i svuda prisutan problem kakvim se i danas bavimo.

Kada je Prijedor u pitanju uspio sam demontirati većinu tih veza i sprega, odnosno razbiti kriminalne strukture po kojima smo bili međunarodno poznati. U međuvremenu ti mladići su odrasli, stekli porodice i uveliko shvatili mladalačke zablude. No, neki stari/novi moćnici ponovo su ih uveli u izuzetno unosne kriminalne tokove droga i srodnog organizovanog kriminala. Opet pod zaštitom države.

Godinama ukazujem na datu problematiku i, baš kao i nekad, ključnu odgovornost ispostavljam raznim moćnicima – poput ministra Dragana Lukača. Nije poenta da nabrajam desetine i desetine imena iz kriminalnog miljea kad znam da bez “capo di tutti capi” Lukača ovakav oblik organizovanog kriminala naprosto ne bi bio moguć. I bez teških neznalica na čelnim pozicijama policije poput Vujanovića.

Nekad smo imali problema sa “curenjem informacija” iz policije ka kriminalnim strukturama, a ovo danas ne znam kako bih uopšte nazvao. Vjerujte da će ovaj posljednji napad na Stupara još kako biti u vezi sa onim prethodnim, koji je uspio preživjeti, a oba su produkovana policijskim prenošenjem “informacija”. U rukovodstvu PU Prijedor toliko su se međusobno zavadili da cijeli grad bruji o gadostima kakve šire jedni o drugima.

Odlično u vrhu MUP-a znaju za ovaj problem i ne čine bukvalno ništa na njegovom suzbijanju, a onda kroz surove kriminalne obračune vidimo posljedice ukupne situacije. Mogu i nadalje policijske službenike PU Prijedor koristiti za nadziranje i progonjenje jednog “blogera”, kao godinama unazad, ali na tom planu očigledno imaju slabog uspjeha.

Sa druge strane tone droge prošle su kroz ovaj grad, novac peru u stotinama miliona maraka, vrijednu imovinu bukvalno otimaju od ljudi, načelnici i kriminalizovani policajci sve su bogatiji, a omladina masovno bježi što dalje odavde. I najveći problem Republike Srpske je što povremeno objavim “djeliće” teških društvenih devijacija kakve nas razaraju. Pišem čisto da zadržim pažnju javnosti na neodrživoj situaciji, a vjerujte da je to tek u naznakama onoga šta doista znam. I šta ću jednog dana objelodaniti kroz memoarske romane. Na engleskom jeziku.

Ljudi moji, ušli smo u četrnaestu godinu od početka mog otvorenog sukoba sa kriminalizovanim strukturama policije i tadašnjeg Specijalnog tužilaštva RS. Kao profesionalac dokazao sam da više tih lažno predstavljenih “zadesnih smrti” su u stvari teška ubistva, pa sve do dokazivanja krivičnih djela počinjenih u namjeri zataškavanja ubistava. Mnogo prije ubistva Davida Dragičevića, kada je ova problematika kulminirala, uspjevao sam dokazati brojna slična fingiranja ubistava.

Više ni sam nemam predstavu koliko desetina i desetina ubistava sam problematizovao na ovom blogu, da sad ne otvaramo teme organizovanog kriminala, nego da se isključivo bavimo smrtnim stradanjima. Nakon svakog novog ubistva postavljam identično pitanje: koliko još građana treba biti ubijeno da bi institucije nadležne za kontrolu rada policije počele izvršavati svoje zakonske obaveze? Jedni te isti visokopozicionirani policijski banditi ogrezli su u kriminalu i zločinaštvu, svi to vide, a žrtve se samo nižu. Hoćemo li sa desetina preći na stotine brojki postradalih?! Nazire li se ovome kraj?!

Znači, nema pojavnog oblika kriminala koji nije moguće brzo i efikasno sasjeći, bez obzira koliko eskalirao. Nebrojeno puta sam to kroz profesionalnu karijeru dokazao. No, sve zalud kad čelnici Republike Srpske decenijama iznova i iznova stvaraju prilike i prostore za razvoj organizovanog kriminala. Po difoltu organizovani kriminal nastaje kada kriminalne strukture organizuju oni koji za takve stvari imaju stručna znanja i pozicije – unutar sistema bezbjednosti. Bez sprege sa  subjektima sistema bezbjednosti nema organizovanog kriminala!

Vođen tumačenjima Sretoje Vujanovića ovde javno tvrdim postojanje “osnovane sumnje” da su Radovan Višković i Željka Cvijanović saučesnici u ubistvu Mihajla Stupara. Jeste, u pitanju su obične marionete Milorada Dodika, ali zakon utvrđuje njihove funkcije kao kontrolne organe rada policije. Tituliraju se funkcijama i primaju pozamašne plate da bi bili “slijepi, gluvi i nijemi” na desetine i desetine ubistava, koja nikad neće biti rasvijetljena jer su posljedica kriminalnog djelovanja ministra i drugih moćnika policije. Višković i Cvijanovićka nisu udarali Stupara do smrti, oni samo “distribuiraju” bejzbol palice.

Radovanovicborislav.blogspot.com

Related posts

Leave a Comment