Zastrašujuće je znati da ništa neće djelovati i da nema lijeka koji vam može pomoći

Erik Klepton : “Ispao sam naivan i glup… nakon druge doze covid cjepiva trajno su mi oštećeni periferni živci, trpim velike bolove za koje lijeka nema”…

Kada sam se cijepio drugom dozom postalo je jako loše. Unutar otprilike tjedan dana doslovce su mi otkazale ruke. Patim od tzv. periferne neuropatije, što je zapravo bol uslijed oštećenja živaca uz utrnulost ili osjećaj trnjenja i bockanja. Govore da je to progresivno i neizliječivo stanje pa sam očekivao i da će se pogoršavati postupno kako budem stario ali da će se moći uvijek smiriti ledenim oblozima i sl.

No došlo je do iznenadnog pogoršanja, agonije i kronične boli. Zastrašujuće je znati da ništa neće djelovati, da nema lijeka koji vam može pomoći. A najgore je što ne znate kada će početi a kada prestati. Nisam u stanju svirati gitaru, a imam dogovorene koncerte. Pijem tablete za spavanje jer ne mogu spavati od bolova, što nije život za poželjeti

Trik koji su primijenili u svojoj propagandi pretvorio se u politički i nacionalni problem. Dijagnosticiran mi je emfizem prije par godina zbog čega spadam u prilično ranjivu skupinu pa sam smatrao da bih se trebao cijepiti radi svoje djece. Zatim sam se prijavio i dobio obavijest da se dođem cijepiti. Odabrao sam Astra Zeneccu jer je cjepivo osmišljeno na Oxfordu. Bio sam prilično naivan. Također sam čuo da je to cjepivo razvijeno tradicionalnom metodologijom. I tako sam se cijepio i dobio malu zelenu karticu poput one za knjižnicu. I pomislio sam: Sada ću je moći pokazati kada uđem u avion. Unutar nekoliko sati sam drhtao poput lista. Otišao sam rano u krevet i nisam se mogao utopliti. Pitao sam se imam li vrućicu. Gorio sam i preznojavao a zatim mi je bilo hladno. Bio sam gotovo bez svijesti otprilike tjedan dana.

Pripremao sam se za projekt gdje sam trebao svirati akustičnu gitaru s još nekoliko glazbenika. I željeli smo to snimiti. Taj tjedan me je dotukao što me uplašilo na smrt jer nisam znao koliko će to potrajati. Otprilike u to vrijeme susreo sam jednog poznanik, razmijenili smo telefonske brojeve. Rekao mi je za jedan kanal na kojem mogu pronaći puno informacija i podrške… postajalo mi je sve jasnije da se nisam smio cijepiti tom prvom dozom. Tada mi je ponuđena druga doza pa sam rekao sebi: I što ako sad odustaneš? Tako sam se cijepio i tom drugom dozom i tada je postalo jako loše. Unutar otprilike tjedan dana doslovce su mi otkazale ruke. Patim od tzv. periferne neuropatije, što je zapravo bol uslijed oštećenja živaca uz utrnulost ili osjećaj trnjenja i bockanja.

Govore da je to progresivno i neizliječivo stanje pa sam očekivao i da će se pogoršavati postupno kako budem stario ali da će se moći uvijek smiriti ledenim oblozima i sl. No došlo je do iznenadnog pogoršanja, agonije i kronične boli. Zastrašujuće je znati da ništa neće djelovati, da nema lijeka koji vam može pomoći. A najgore je što ne znate kada će početi, a kada prestati. Nisam u stanju svirati gitaru, a imam dogovorene koncerte. Pijem tablete za spavanje jer ne mogu spavati od bolova, što nije život za poželjeti.

Zatim sam čitajući o ljudima koji su imali nuspojave pronašao puno dokaza. Da je oštećenje imunološkog sustava jedna od nuspojava navedenih na popisu… nisam bio upoznat s rizicima i nisam znao da postoji sustav za prijavu štetnih posljedica cjepiva. Moj liječnik ovdje u Londonu rekao mi je, jer sam se morao cijepiti u NHS-u, da je to zadaća njihovog liječnika kojeg također poznajem već dugo. On mi je dao letak ali mi nije ništa rekao o mogućim nuspojavama. Kažu vam da biste mogli osjetiti laganu upalicu i da se malo odmarate, rekli su mi i da je cjepivo sigurno. Učinkovito i sigurno. Nazvao sam svog liječnika iz NHS-a nakon 2. cijepljenja i rekao mu kako mi je rečeno da postoji taj sustav gdje se mogu žaliti na štetne posljedice, što mi je i potvrdio, ali tek na moj upit. Rekao mi je da će popuniti izvješće, ali nikada ga nisam vidio.To očito ostaje kod liječnika, ali nisam znao da javnost nije bila upoznata s tim.

Nisam mogao koristiti ruke otprilike tri tjedna. I oprilike tada Robin Monotti pozvao me da progovorim o tomu. Pristao sam na to jer sam do tada konačno uvidio da nisam jedini koji pati od štetnih posljedica. Ne smijem dodirnuti ništa hladno ni vuće bez rukavica, inače mi ruke počnu gorjeti i to traje cijeli dan. To je moje iskustvo nakon cijepljenja drugom dozom. Nakon toga otišao sam svom liječniku i rekao mu da se ne smijem više cijepiti jer ne znam što bi mi se moglo dogoditi. Pročitao sam i čuo da vjerojatno pripremaju dopunska cjepiva na jesen. Zatražio sam od njega potvrdu da sam alergičan i da se ne smijem cijepiti. Imam je u ruksaku. Ne znam gdje će me ovo odvesti, ali zapravo prava poanta svega što mi se dogodilo je što sam trebao spoznati ranije da najviše vjerujem u slobodu govora i kretanja, izbor kretanja, život, ljubav i dobrotu i uz svu tu izloženost polarizaciji politike, medicine i znanosti bilo je vrlo teško ostati neutralan, jer sam vidio podcjenjivanje i prijezir obje strane.

Uhvaćen sam u žestoku unakrsnu vatru, a zapravo se ne osjećam dovoljno obrazovanim da bih znao dovoljno o bilo kojem od tih područja. Danas govorim u ime ljudi poput mene koji su možda zbunjeni i trebaju čuti kako netko govori o tome s ljudskog gledišta bez osude.

Ne mogu svirati samo onima s cijepnim putovnicama ili samo onima koji su protiv cijepljenja… prestao sam gledati televiziju. Ta bolest sada je toliko ukorijenjena u našu svijest da smo postali slabići. Glede slobode govora, slobode kretanja, slobode izbora napr. oko cjepiva ako ih dokinete, što proživljavamo? Što je suprotno tomu? Prisila, i to me najviše uznemirava. Pitao sam svog liječnika misli li da će ova cjepiva ikada postati obvezna, na što mi je odgovorio: To je smiješno. Smiješno! Nikada to ne bi mogli uvesti.

No, imam čudan osjećaj. Vidim kako poznate osobe, to me dotuklo i prokleto razljutilo, iz etničkih manjina ciljaju na osjećaj krivnje u svojim vlastitim zajednicama. Vidjeti u autobusu one fotografije ljudi s maskama i poruku: Ne dopusti da njihova žrtva bude uzaludna. To je loše, to je vrlo loše i vrlo mračno. To je zapravo viktimizacija. Sam Orwell govori o tome kako postići potpunu kontrolu nad ljudima. Ne strahom nego patnjom. Tako postižete potpunu kontrolu nad ljudima do čega smo i došli… ovo je psihološka patnja, ali to je zapravo isto. Prolazim je i sam.

Kad vas uhvate u zamku možete li slušati svoje srce ili se pitate je li to oprečno narativu. Smijem li razgovarati o tomu kako se osjećam sa svojom obitelji? Čovjeće, postoji li veća ugroza od toga?

Zašto više ljudi ne istupa? Boje se. Čega? Odmazde!

Erik Klepton