Svjetska vlast ne može biti drugačija nego totalitarna i takva će ako do nje dođe i biti…

Sustav u kojemu se svi ljudi na svijetu stalno nadziru i prate na globalnoj razini i u kojem više nitko nema pravo odlučivanja ni o čemu je najobičnija surova diktatura.

U tom ćemo globalnom selu biti ograničeni u svemu i osuđeni na društveno kreditiranje i bodovanje jer moramo brinuti za planet, za klimu, za resurse i tako dalje.

Globalna će vlast uvijek naći neki izgovor za uspostavu kontrole nad našim životima.

Moćnici će od nas tražiti da se odreknemo i ono malo slobode u odlučivanju o vlastitim životima što smo je do jučer imali.

Učinit će sve da okrenu ljude jedne protiv drugih na ovaj ili onaj način već prokušanim metodama – plasirajući među ljude ideološke, nacionalne, vjerske, statusne, pandemijske i ine podjele.

Pandemija je bila izvrsna vježba koja je pokazala kako se čovječanstvo preko noći može pokoriti i podijeliti putem, eto – sijanja straha od nekog virusa i postavljanja špricanja protiv istog kao temelja društvene poslušnosti te shodno tome nešpricanja kao podloge za diskriminaciju i segregaciju neposlušnih ljudi.

Ako imaš vlast i medije, preko noći možeš ljude nečim prestrašiti i uspostaviti kakvu god vrstu kontrole želiš.

Kina je u toj kontroli stanovništva u ime zaštite zdravlja doista otišla najdalje od svih ostalih država svijeta – nadmašujući maltretiranjem svojih građana najmračnije scene iz distopijskih romana i filmova.

Ostatak svijeta promatrao je kako si ljudi u Kini oduzimaju živote, kako ih prisilno zatvaraju u vlastite domove bodljikavim žicama, kako im tri presudne boje QR kodova određuju količinu slobode, kako ih se prisilno odvodi u karantenske kampove nalik najgorim logorima, kako ih se šinterskim hvataljkama i mrežama za leptire lovi po ulicama i zatvara, kako ih se lišava slobode ljepljivim trakama i folijama i pretvara u žive mumije koje se potom poput pošiljki baca u policijske kombije kao najgore prijestupnike samo zato što se nisu taj dan testirali, ili zato što su možda pozitivni na virus, a uhvaćeni ‘na slobodi’, kako se članovi obitelji odvajaju jedni od drugih, kako se ljude na najsuroviji način izvlači iz njihovih domova, kako se ljudima stavljaju lisice na ruke dok ih se odvodi na opetovana testiranja… Sve je to svijet mirno promatrao.

I danas u Kini vidimo redove ljudi kako svakodnevno u svim, pa i nemogućim vremenskim uvjetima čekaju na testiranja, kako im se ponovno uvode maske i nalažu docjepljivanja. Poslušnost biva nagrađena, neposluh se kažnjava.

Nedavnim su masovnim prosvjedima i pobunama Kinezi uspjeli malo opustiti nultu toleranciju prema Covidu i rigorozne mjere koje su tamo uvedene, no čim mjere malo popuste, zna se – odmah uz veliku pomoć mainstream medija dolazi novi val virusa koji će ponovno pokoriti ljude. Za ljude koji nemaju doticaj s medijima ova pandemija nije ni postojala, oni naprosto ne znaju ni za kakav virus ili pandemiju, pa se čini kako je najveći strah od iste upravo u ljudima koji redovno i gotovo hipnotizirano prate mainstream medije i sve ono što im oni po diktatu s vrha piramide moći orkestrirano serviraju.

To se zove indoktrinacija. Ali, interesantno, indoktrinirani ljudi mrze kada im se to spomene.

Oni ne žele ni znati što je indoktrinacija. Nikada nisu čuli za ispiranje mozga, niti žele čuti.

Žele samo nastaviti živjeti po pravilima sustava, kakva god ta pravila bila, samo da je njima glava na ramenu, da imaju krov nad glavom i kruh na stolu.

Kakva god im suluda pravila postaviš kao uvjet prividne građanske slobode, oni će ta pravila u maniri najvećih poslušnika prihvatiti i slijediti odlazeći baš kao guske u maglu, kako bi svojom poslušnošću kupili svoju prividnu i krhku slobodu.

Ako se poslušnike ucjenjuje pelcom za zadržavanje radnog mjesta, oni će se špricati i pet puta na dan, samo kako bi nastavili raditi svoj posao. Oni se neće baviti time je li taj eksperimentalni pelc opasnan ili ne.

Trebamo znati kada je dosta, trebamo znati reći – NE tiranima.

Trebamo znati stati na loptu i reći – nismo robovi i ne želimo to biti.

Ima nas više nego samoprozvanih i nikada izabranih moćnika na krovu svijeta koji sve više izlaze iz sjene, samo su oni mudro i perfidno poduzeli sve da nas okrenu jedne protiv drugih, da nas podjele i posvađaju na sve moguće načine jer znaju da ih zajedništvom možemo pobijediti.

Nikada si to nismo smjeli dozvoliti – to da nas vlasti dijele na ove i one po bilo kojoj osnovi. Te su glupe podjele tajna njihova uspjeha i istodobno ključ našeg neuspjeha i nemoći koja je mogla i još uvijek može u bilo kojem trenutku biti moć, samo kada bismo osvijestili moć zajedništva.

Trebali bismo samo svako malo stati i razmisliti o svemu što se događa i postaviti si jedno jedino pitanje – zašto se događa to što se događa i tko od svega toga profitira?

Malo je danas ljudi kao što je bio Aaron Russo i koji bi kao on bili spremni otvoreno progovoriti o stvarnom stanju stvari.

Boje se. Ne žele biti etiketirani neposlušnicima, odmetnicima, nepodobnima.

Žele govoriti ono što se mora govoriti kako bi bili društveno prihvaćeni.

To znači ići linijom manjeg otpora, ići niz dlaku ruci koja te hrani i oblači.

I što to uopće nekome znači biti prihvaćen u bolesnom i izopačenom društvu izraslom na krivim temeljima? To samo znači da je prihvaćen čovjek još jedan u nizu kupljenih i nadasve bezbojnih, sivih kafkijanskih likova, tih slijepih kotačića sustava koji ne čine baš ništa da ovaj svijet postane bolji nego što jest.

Tako to rade moćnici. Manipuliraju otuđenim masama. Sve je u biti vrlo lako i jednostavno.

A ostatak svijeta se vara ako misli da se sve to što se događalo i što se događa u Kini nikada neće dogoditi i u drugim krajevima svijeta gdje se već uvode sustavi društvenog bodovanja, digitalnog ID-a i uvodi digitalni nadzor nad ljudima.

Kako ljudima može biti normalno da ih strojevi u doslovnom smislu nadziru i kontroliraju? Postali smo robovi strojeva.

Uzmimo za primjer najobičniji bankomat. Recimo da smo u njega ubacili karticu i bankomat se u tom trenu pokvari. Što ćemo učiniti?

Hoćemo li se svađati s bankomatom koji nam je progutao karticu? Ne, nego ćemo bespomoćno stajati pred njim.

Potom ćemo, čim se dočepamo telefona nazvati  banku i dobiti automatsku sekretaricu koja će nas upućivati na razne usluge banke i brojeve koje trebamo pritisnuti kako bismo eventualno dočekali čovjeka a ne stroj s druge strane linije…

Temelji današnjeg društva pripremani su godinama unaprijed, dok danas nastaju temelji novog totalitarnog tehnokratskog sustava za kojega sada već i unatoč cenzuri možemo reći da je Novi svjetski poredak kojemu indoktrinirano stanovništvo zasigurno nikada neće stati na kraj. Aaron Russo jedan je od rijetkih ljudi koji je godinama unaprijed upozoravao na ono što nam se u budućnosti sprema. Glavni plan svjetske financijske elite je formiranje jedne svjetske vlade vođene od strane bankara. Oni to rade postepeno. Europska moneta, EURO i Europski Ustav su jedan dio toga, ispričao je između ostalog Russo.

Eto zašto njegov posljednji intervju već godinama ne gubi na popularnosti. Upravo suprotno, s godinama biva sve popularniji, odjekujući sve glasnije. Nikada nije kasno da se probudimo. Nikada nije kasno da spasimo ovaj svijet od pomaknutih i nikada izabranih vladara koji bi osmišljavali okvire globalne vlasti bez da ih je itko išta pitao.

Infowars