WELCOME
Zar da sudi ubica i zločinac – PRAVDA – ISTINA
AKTUELNOSTI KRIMINAL POLITIKA REGION 

Zar da sudi ubica i zločinac

TRAŽIM “ISTRAGU O ISTRAZI”…

 

Vrijeme je da otkrijem skandaloznu istinu o tome kako je ministar Dragan Lukač odreagovao na moju prošlogodišnju objavu da je osam policajaca direktno učestvovalo u otmici, zvjerskom mučenju i ubistvu Davida Dragičevića. Objedinjeno sa tekstom da su banjalučki policajci objesili pritvorenika Boška Vučenovića. Reakcije vajnog ministra bile su karakteristične za nalogodavca i organizatora tih monstruoznih zločina. I opetovano nas vraćaju na nužnost sprovođenja “istrage o istrazi”, kako to naziva uvaženi advokat Ifet Feraget.

borislav radovanovic blog
Elektronski mediji idealni su za brzo i jednostavno provjeravanje činjenica kakve su od meritornog značaja za shvatanje određenih dešavanja. Zato svako može nesporno utvrditi da je krajem septembra 2019. godine od Vardara do Triglava, pa čak i na širem evropskom prostoru, “medijska bomba” bila objava da je osam policajaca Republike Srpske počinilo otmicu, onakvo brutalno višednevno mučenje i svirepo ubistvo Davida Dragičevića.

Iskreno, nisam očekivao da bi tekst ŠOKANTNO: Osam pripadnika MUP RS direktni počinioci otmice i ubistva Davida Dragičevića mogao tako snažno i široko medijski odjeknuti. Naime, poenta teksta bila je u tome da policajci koji su onako zvjerski ubili mladog banjalučkog studenta godinu i po prednjače u torturi nad “Pravdom za Davida” i građanima koji samo traže institucionalnu istinu i pravdu. I to se lako može provjeriti uvidom u tekst sa gornjeg linka.

Koliko zbog medijske harange, a koliko zbog straha od odgovornosti za počinjena krivična djela, ili usljed simbioze ta dva uticaja, teško je odrediti, no reakcije policijskih i tužilačkih moćnika upletenih u ovo ubistvo bile su promptne i karakteristične za osobe prestrašene takvim razvojem situacije. Zločinci Dragan Lukač i Darko Ćulum, koordinirano sa saučesnicima Želimirom Lepirom i Daliborom Vrećom, djeluju u dva pravca.

Prvo, nalaganjem mog saslušanja pokušavaju doći do izvora informacija koje sam plasirao, pri čemu ih je posebno uzdrmao navod da je policijski tim istrage ubistva Davida Dragičevića kao počinioce identifikovao svoje kolege. Nikog nije interesovao sam zločin, nego ko otkriva (ili potvrđuje) sporne podatke i to opet vidimo kroz egzaktnu činjenicu da “lažni ujak” Aljoša Borković nije saslušan.

Konkretno, otvorio sam pitanje: ko je iz vrha policije “ovlastio” Borkovića da 17.05.2018. godine Davoru Dragičeviću ponudi hapšenje i procesuiranje dva pripadnika policije Republike Srpske – i to kao direktne ubice njegovog sina? Normalno, u zamjenu je tražen prekid protesta. Davor Dragičević je nebrojeno puta javno govorio o toj “sramnoj ponudi”, a Republičko javno tužilaštvo RS zna šta sam svjedočio oko uloge Borkovića u tom zločinu.

Na dan objave (17. maj) da smo Davor Dragičević i ja banjalučkom tužilaštvu podnijeli prijavu sa kvalifikacijom “teško ubistvo”, potom i da je moja malenkost imenovana članom anketnog odbora Narodne skupštine RS, vrh policije sasvim očekivano ponudio je žrtvovanje dvojice policajaca, a kako bi spriječili otkrivanje pune istine i ostalih saučesnika. Dva je četiru puta manje od osam (policajaca), pri čemu se za toliko puta umanjuju šanse da istraga otkrije nalogodavce i organizatore zločina (čitaj: ministra i direktora policije).

Znači, dao sam izjavu kako su moji izvori maksimalno zaštićeni, a posljednji kojima bih iste otkrio su tužilački banditi Želimir Lepir i Dalibor Vrećo. Normalno, pozvao sam se i na status prijavitelja i svjedoka u krivičnom predmetu pod nazivom “Želimir Lepir i drugi”, koji vodi Republičko javno tužilaštvo RS protiv Lepira i Vreće – koji sad traže moju izjavu o zločinu za koji su procesuirani kod višeg tužilaštva. Budalaština samo po sebi! Čak sam naveo kako ću tu naredbu tužioca Dalibora Vreće koristiti kao dokaz protiv njega.

Drugo, pokušaji medijskog pobijanja mojih navoda bili su takve prirode kao što kaže naslov moje tadašnje objave Neviđeno glup demant ministra Lukača . No, ostajemo na činjenici da su policijski i tužilački mega-kriminalci pokušali dezavuisati javnost oko aktuelnih dešavanja, pa bilo to i onako stupidno izvedeno. Time dolazimo do racionalnog pitanja: jesu li iz MUP-a ili tužilaštva izdali kakvo zvanično saopšenje i demantovali moje navode? Jok, režimski mediji prenosili su nekakve informacije od samo njima znanih izvora. Znate onaj spin “potvrđeno iz policije”.

Prozvane institucionalne kriminalčine ubrzo shvataju kako na planu procesnih i medijskih “okršaja” gube bitku, a posebice nakon moje nove šokantne objave Zločinačka policija Republike Srpske objesila Boška Vučenovića.

Prethodno sam objavio više tekstova o tome da se Boško Vučenović nije mogao objesiti u prostorijama za zadržavanje PU Banja Luka iz prostog razloga što policija u tim prostorijama nikad nije imala čaršafe/plahte (upravo zbog izbjegavanja mogućnosti vješanja ili zloupotreba). Pored toga isticao sam kako je od Vučenovića krenulo pogovaranje o tome da je David Dragičević bio zatočen i mučen u jednoj vikendici sela Ljubačevo.

Elem, novom objavom sam dao i konkretan motiv ubistva Boška Vučenovića, a u vidu odmazde zbog njegovog prethodnog napada na brata režimskog tajkuna Nedeljka Brankovića. Precizno sam objasnio zbog čega je Vučenović uhapšen i zadržan u prostorijama PU Banja Luka, te zašto napadi na režimske intimuse povlače “kazne vješanjem” – kakve policija i izriče i izvršava istovremeno. Objavio sam fotografije tajkuna Brankovića sa Dodikom, Cvijanovićkom, svojim zemljakom Darkom Ćulumom, ali i intimnu fotografiju sa ministrom Lukačem (vidi foto donji).

Na sve to dao sam kratka stručna tumačenja problematike vješanja, a kakva je trebalo razjasniti istragom. Normalno, poentirajući na činjenici da istraga o ovom događaju nikad nije sprovedena. Zato je ministar Lukač, a očigledno podržan od kompletnog režima, donio “presudu” protiv čovjeka koji se drznuo objavljivati takve informacije. Svojim poslušnicima dao je jasan nalog kako kazniti omrženog blogera, pri čemu se poslužio godinama treniranom metodom disciplinskih postupaka.

Po mojim procjenama (čekam tačan podatak) dosad sam disciplinski kažnjavan za nekih 30-ak tekstova objavljenih na blogu. Međutim, zbog prednje navedenih objava protiv mene nisu pokrenuti disciplinski postupci, kao ni za jednu drugu objavu o obistvu Davida Dragičevića. Zna Lukač da bih u toj situaciji od Republičkog javnog tužilaštva RS tražio zaštitu svjedoka u predmetu protiv njega za “teško ubistvo” Dragičevića. Zato posežu za “recikliranim predmetom” kakav tek otkriva institucionalni sunovrat Republike Srpske.

Šta je stvarni razlog pokretanja tog novog disciplinskog postupka kao paravana za izricanje mjere otkaza vidimo iz dvije činjenice. Prva, prednje postavljene tekstova objavio sam od 22. do 28. septembra 2019. godine, odnosno za svega šest dana uzbunio sam balkansku i evropsku javnost do nivoa kakav je gadno uzdrmao Dodikov režim. I reagovali su u pravcu “adekvatne odmazde” prema državnom službeniku i bivšem kriminalističkom inspektoru koji se usuđuje ukazivati na tešku kriminalizaciju u institucijama i vlasti Republike Srpske. Na režimsko zločinaštvo!

Druga, pošto tog momenta nisu imali ništa “raspoloživo” posežu za već zaboravljenim incidentom. Mog šefa primoravaju na pisanje inicijative za pokretanje disciplinskog postupka i on istu predaje 2. septembra, četiri dana od sporne objave o ubistvu Boška Vučenovića. Taman koliko treba da se “naredbe s vrha” proslijede do njega i da on sačini takav akt. No, procesuiran sam zbog incidenta od 10. jula 2019. godine, odnosno već zaboravljene kontraverze oko još jednog “ugrožavanja sigurnosti” pripadnika policije.

Šta se dogodilo? Tog 10. jula prošle godine po ko zna koji puta bio sam izložen provokacijama policajca i ministrovog intimusa Danka Karanovića. Od početka 2017. godine do tada u desetak navrata protiv tog policajca podnosio sam formalne prijave, te tražio prijeme kod rukovodstva PU Prijedor zbog kontinuiranih napada, prijetnji, uvreda i provokacija počinjenih na moju štetu. Kad sam vidio da moja obraćanja više nemaju smisla otišao sam u PU Prijedor i suočio se sa Karanovićem direktno.

Nakon što sam izložen novim prijetnjama i teškim uvredama sutradan sam otišao u prijedorsko tužilaštvo i protiv policajca Karanovića podnio prijavu dežurnom tužiocu (prijava na zapisnik iz razloga hitnosti). Po već ustaljenoj matrici Lukačevih poslušnika nakon moje prijave usljeđuje lažna prijava tužilaštvu da sam ugrozio sigurnost pripadnika policije.

Septembra 2016. godine prijavio sam tužilaštvu da me je isti taj Danko Karanović nezakonito fizički napao kada sam od načelnika Dalibora Ivanića tražio objašnjenje povodom nezakonitog maltretiranja porodice. U izbjegavanju sopstvene krivične odgovornosti slagaše da sam prijetio načelniku Ivaniću, a ministar Lukač se baš svojski potrudio da mi javno presudi za “pokušaj ubistva pištoljem koji mi je jedva otet”. Poslije četiri godine tek je započelo suđenje, ali koga više zanima stvarna istina nakon onakve brutalne javne satanizacije?

Ovoga puta, opet nakon moje prijave i sa ciljem izbjegavanja odgovornosti, optužiše me da sam ugrozio Karanovića. Jada i policije kad tvrde da se boje nenaoružanog civila u sred objekta u kom boravi bar stotinu policajaca – sve sa žandarmerijom, a o čemu sam mnogo pisao, pa da ne zamaram čitaoce. No, jedna druga činjenica dovoljno ukazuje o kakvom deliktu ovde govorimo.

Vidite, za to moje novo “krivično djelo” MUP nikada nije izdao saopštenje, niti je javnost uopšte obavještena o napadu na policajca – zbog kog jadničak “strahuje za život i porodicu”. Cilj je bio u tišini kod tužilaštva izdejstvovati nesprovođenje istrage o torturi kakvu porodica i ja godinama trpimo, a posebice zbog prijave koju sam tada podnio. Možda bi takve ideje i prošle da sporni događaj nisu kasnije potegli u izvršenju Lukačeve naredbe za izricanje otkaza.

Kako rekoh, u “hitnom” traženju bilo kakvog osnova za disciplinski postupak i otkaz Lukačeve skutonoše odabrale su ovaj višestruko problematičan slučaj. U svoju odbranu jednostavno sam zatražio službenu dokumentaciju sačinjenu po mojim prijavama protiv Karanovića i traženjima zaštite od rukovodstva PU Prijedor. Kakvom “zakonitom i pravilnom postupku” sam podvrnut dovoljno vidimo iz činjenice da mi odbijaju predati te dokaze, a iz kakvih trebamo utvrditi da bukvalno ništa nije odrađeno po mojim obraćanjima. Normalno, Karanović je tri godine obilato koristio takvo nereagovanje za moje dalje maltretiranje, a sve u dogovoru sa svojim starim kriminalnim saradnikom – ministrom Lukačem.

Pisao sam o tome kako su prvo ročište u ovom disciplinskom postupku zakazali tokom vanrednog stanja, pa i zašto se nisam odazvao na isto (vidi: KOMANDANTU ŠTABA VIŠKOVIĆU: Ko je organizator skupa u PU Prijedor?! (DNO DNA REPUBLIKE SRPSKE!). Nakon mjesec i nešto gledao sam posebnu sjednicu Narodne skupštine RS o ukidanju vanrednog stanja i na taj način doznao da više nisam zaposlen u MUP-u – iz još jedne tirade laži vajnog ministra Lukača. Poslije toga kući mi je došlo (poštom) i rješenje o prekidu radnog odnosa potpisano od strane Lukača. Dvije godine prije zaslužene penzije doživjeh da me otpuste zbog lažne prijave kriminalčine, siledžije i idiota Danka Karanovića!

Žalbom sam pobio to Lukačevo prvostepeno rješenje, nakon čega smo nedavno pristupili ponovljenom postupku. Opet je disciplinska komisija nezakonito odbila mi pristup dokazima Karanovićevih nezakonitosti, nakon čega sam napustio ročište i ostavio aktere da sopstvena lična i profesionalna srozavanja izvode bez mene.

Na kako niske grane se neki ljudi mogu spustiti manje-više svi znamo iz sopstvenih iskustava, ali ja u principu napustim takve mučne scene i aktere procesa ostavim da se batrgaju u sopstvenoj septičkoj jami.

Juče mi je uručeno novo Lukačevo rješenje o otkazu po tom sramnom (ponovljenom) postupku, no time on mnogo više govori o sebi i svom ponašanju, negoli što se navodi odnose na mene. I nije poenta u pravnim dimenzijama samog otkaza, nego na pitanju: ko to meni sudi? Kakav je to pravni sistem u kom ubica i zločinac može suditi formalnom prijevitelju i svjedoku njegovih teških krivičnih djela? Kakvoj “pravdi” se građani mogu nadati u državi sa takvim ministrima, tužiocima i drugim nosiocima represivne moći?

Ispod teksta postavljam fotografiju dopune prijave od 30.05.2018. godine sa koje se jasno vidi ko je prijavljen i za koja teška krivična djela. Znači mjesec prije formalnog donošenja naredbe o pokretanju istrage sa kvalifikacijom “ubistvo”, dok je predmet vođen kao “zades, nema elemenata krivičnog djela”, Republičko javno tužilaštvo RS zaprimilo je ovu dopunu prijave, gdje smo procesuirali odgovorne za pokušaj fingiranja ubistva lažnim utapanjem. Kasnije smo dopunom od 22.08.2018. godine uveli dokaze i činjenice prikupljene preko anketnog odbora, odnosno “zacementirali” krivičnu odgovornost Lukača, Ćuluma, Ilića, Lepira, Vreće i drugih.

Uspio sam Republičkom javnom tužilaštvu RS dati izjavu u svojstvu svjedoka, a kad je Davor Dragičević trebalo da svjedoči vidjeli smo kakvom progonu je čovjek izložen. Svjedok je morao napustiti zemlju zbog očiglednih pokušaja njegove fizičke eliminacije od strane onih koje je prijavio za ubistvo djeteta. Poslije onakvog bezumnog nasilja nad porodicom i građanima pitam: koji tužioci se usuđuju dalje istraživati, koji svjedoci smiju dati izjave, ko ima hrabrosti javno progovoriti o tim problemima…??? Ili, koji policajci da zakonito i čestito rade svoj posao kad vide šta se dešava sa odlično im poznatim i priznatim kolegom?!

Na kraju valja se vratiti na naslovnu krilaticu smišljenu od strane uvaženog advokata Ifeta Ferageta – “ISTRAGA O ISTRAZI”. Sa današnje distance i svega onoga šta se izdešavalo do direktnih ubica Davida Dragičevića možemo jedino doći provođenjem “istrage o istrazi”, odnosno da istražimo krivična djela počinjena na planu ometanja istrage i sprečavanja dokazivanja.

Najgrđe u svemu jeste činjenica da smo Davor Dragičević i ja svojim prijavama odredili takav karekter istrage – da prvo treba istražiti teška krivična djela počinjena u pokušaju zataškavanja ubistva i kasnijeg sprečavanja dokazivanja. Takve stvari u principu čine osobe duboko involvirane u zločin, a posebice kad su u pitanju nalogodavci i organizatoti na moćnim pozicijama. Uostalom, mnogo puta sam objavio da je ministar Lukač nalogodavac otmice i mučenja Davida Dragičevića, pa i na čemu zasnivam takvu ocjenu.

Sa druge strane, na čemu smo nesrećni roditelj i ja zasnovali prijave javnosti je dostupno od starta jer smo svaki podnesak objelodanjivali (vidi: “PRAVDA ZA DAVIDA” – KRIVIČNA PRIJAVA ). Problem je što, po svemu sudeći, jedino procesuirane zločince zanimaju navodi prijava, spram kojih organizuju napade na prijavitelje i svjedoke. Znate, u svakoj normalnoj državi na najmanju naznaku počinjenja krivičnog djela moćnici iz državno-represivnog aparata udaljavaju se sa pozicija kako ne bi ometali istragu. Bez obzira bili odgovorni ili ne, to je pitanje višeg društvenog interesa i očuvanja povjerenja građana u institucije.

Samo u ovoj nesrećnoj zemlji moguće je da roditelje ubijenog djeteta hapse jer “ugrožavaju” ministra policije, da policijski kordoni brutalno gaze nejač koja samo traži da institucije djeluju zakonito, ili da osvjedočeni ubica i zločinac “sudi” kriminalisti samo zato što ovaj ima petlju procesuirati ga za konkretne zločine ili objelodaniti istinu o njegovom kriminalu i nemoralu. Primjera radi da je don narko-mafije Republike Srpske ministar Lukač, a kako sam to u mnoštvu tekstova detaljno objašnjavao.

Koliko su moje prijave i objave učinkovite, kakve posljedice povlači moj aktivizam i slične dileme često moram “raspraviti” sam sa sobom. I uvijek dođem do istog zaključka. Upravo stečeno znanje i iskustvo predstavljaju moj “usud” zbog kog ovu i ovakvu bitku vodim godinama, sa sve težim posljedicama po porodicu i mene. No, kome je mjesto u prvim redovima borbe protiv zločinačkog i kriminalnog režima? Meni kao iskusnom profesionalcu ili porodicama razorenim ličnim tragedijama? Možda dječacima poput Davida Dragičevića?!

Imam troje djece i zato nesporno znam da mladi nemaju šanse izboriti se za sopstvenu budućnost dok represivnim aparatom upravljaju zločinci poput Lukača. Zato ovu bitku moram nastaviti bez obzira koliko trajala i kako se okončala. Shodno tome slijede moji novi “udarci” i dalje slamanje zlikovačke klike, jer je krajnje neozbiljno pomišljanje da sam jučerašnjim otkazom iole ozbiljno uzdrman. Pobogu, nisu me uspjeli slomiti trinaestogodišnjom torturom i mnogo težim udarcima od nekakvog rješenja o otkazu – koje ću opet pobiti žalbom ili upravnim sporom.

Radovanovicborislav.blogspot.com

Related posts

Leave a Comment