SNIMILI SOPSTVENI ZLOČIN – Koga štite tužilaštvo i policija
Pogledajte (uznemirujući) snimak monstruoznog premlaćivanja mladića sa posebnim potrebama Dejana Đurđevića iz Kozarske Dubice…
Počinioci, Nemanja Prošić i Milenko Gajić, misleći da je žtrva mrtva tijelo su bacili na obali Une. Šefovi prijedorskog tužilaštva i policije očigledno nastoje zataškati ovaj stravični zločin, a to sasvim jasno vidimo iz njihovih odluka. Zamislite vaše dijete na ovom šokantnom snimku, pa ostanite nijemi ako možete!
Upratio sam vapaj očajne majke, Milene Đurđević, nakon što je njen sin jedva živ i u besvjesnom stanju pronađen na obali Une u Kozarskoj/Bosanskoj Dubici. Slučajni prolaznik pronašao je tijelo masakriranog mladića, pozvao pomoć i time mu vjerovatno spasio život. Nesrećni mladić, sedmicu nakon pronalaska i operacije, došao je svijesti i teško se prisjeća stravične torture kakvu je jedva preživio.
Dejana Đurđevića, mladića sa posebnim potrebama i oboljelim od epilepsije, u noći 09/10. jula 2020. godine oteli su njegovi poznanici Nemanja Prošić i Milenko Gajić. Zatim u jednoj kući kreće monstruozno prebijanje žrtve kakvom najbolje svjedoči donji snimak (UZNEMIRUJUĆI VIDEO). Ubijeđeni da je žrtva podlegla povredama, ili da nesrećnog mladića “prepuste sudbini”, tijelo odvoze i ostavljaju na obali Une.
Poslije ovakvog unakažavanja majka nije mogla prepoznati sina kada ga je sutradan vidjela u bolnici, a šta nije začuđujuće ukoliko uobzirimo činjenice vidljive sa snimka. Zamislite majčinski šok u datoj situaciji. Pritom, nesrećni Dejan od djetinstva boluje od epilepsine, zbog čega je tretiran kao dijete sa posebnim potrebama. Kakve posljedice će ova tortura ostaviti na njegovo fizičko i mentalno zdravlje teško je pretpostaviti, no već prve objave majke ukazuju na izuzetno tešku situaciju.
“Kad sam vidjela svoje dijete sa poteškoćama u razvoju, koje je skoro nasmrt pretučeno, nisam ga mogla prepoznati u bolnici koliko mu je glava deformisana od udaraca. Nisam znala da li će uopšte preživjeti toliko teške povrede jer skoro od rođenja ima epilepsiju… Moj sin sad nakon sedam dana, kad tek počinje ponešto da govori čega se sjeti, kaže da je tu čak bila još jedna osoba. Dijete je u strahu, ima teške povrede glave i operisan je.” izjavila je medijima majka Milena.
Kakvom zvjerskom mučenju je podvrgnut mlađani Dejan Đurđević najbolje svjedoči snimak koji su uradili i na društvene mreže postavili počinioci Prošić i Gajić. Po saznanjima majke policija je na mjestu zločina pronašla nož i drveni kolac sa tragovima krvi od zvjestva nad njenim sinom.
Tijelo besvjesnog Dejana umotali su u nekakvu plahtu, prevezli do kupališta na rijeci Uni i ostavili tako u još uvijek nejasnim okolnostima. Srećom Dejana je pronašao savjesni građanin i pozvao pomoć, a struka treba odgovoriti da li je time spašen život nesrećnog dječaka. I tu nastaje problem!
Po saopštenju policije Nemanja Prošić i Milenko Gajić, nakon “kompletiranja predmeta” biće procesuirani za krivično djelo “teška tjelesna povreda”. Tužilaštvo nije našlo za shodno da zatraži pritvaranje počinilaca ovog monstruoznog zločina, nego im je ostavljeno na volju da dovrše umlaćivanje zlosrećnog Dejana. Ili da zvjerski orgijaju nad nekom novom žrtvom koja se usudi pominjati njihova imena. Nečuveno!
Teška tjelesna povreda je posljedica ovog krimena, ali se nikako ne može smatrati bićem krivičnog djela. Ovde, prema parametrima struke, imamo nasilje ubilačkog karaktera sa ostavljanjem nemoćne žrtve u životnoj opasnosti (kakva je mogla rezultirati smrću). Tak kad dokazi i činjenice razjasne kako namjera počinilaca nije bila ubilačkog karaktera, odnosno da okolnosti počinjenja nisu mogle rezultirati smrtnim ishodom, možemo istragu spustiti ispod krivičnog djela “teško ubistvo” – u pokušaju.
Umjesto toga prijedorsko tužilaštvo pod palicom Mladena Mitrovića i policija pod komandom Sretoje Vujanovića događaj svode na štetnu posljedicu ispod koje procesno ne mogu ići, a to je “teška tjelesna povreda”. Odakle im pravo da prije započinjanja istrage isključe mogućnost ubistva (u pokušaju) počinjenog iz osvete, mržnje ili naročito niskih pobuda, odnosno pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju, iliti na posebno svirep i podmukao način? Snimak i zasad poznate okolnosti događaja jasno ukazuju na ubilačko nasilje, a to što je Dejan preživio stvar je kakvu istraga treba posmatrati kao posljedicu koja je mogla i izostati – da zločin rezultira smrću.
Nesrećna majka ukazuje kako se Dejan teško prisjeća samog događaja, a u tome mu zasigurno neće pomoći činjenica da su počinioci na slobodi i u mogućnosti da dovrše započeto krivično djelo. Treba li uopšte pominjati mogućnosti uticaja na svjedoke ili uništavanje dokaza? Zato su Prošić i Gajić morali biti pritvoreni, umjesto da im tužilaštvo i policija ovako pogoduju već u startu istrage.
Sa kako opasnim i ozbiljno poremećenim počiniocima se ovde susrećemo vidimo po njihovom audio-video uratku, koji su postavili na društvenim mrežama. Oni se ponose zvjerskim zlostavljanjem bolesnog mladića, odnosno sopstvenim zločinaštvom. Poslali su “poruku” kako okončavaju svako pominjanje njihovih imena. Jedino nadležnima u tužilaštvu i policiji nije jasno sa koliko opasnim osobama i činom smo ovde suočeni. Ili je riječ o kakvim drugim pobudama – koruptivne prirode?
Znači, ovde nije problem samo u “poruci” koju su poslali Nemanja Prošić i Milenko Gajić. Mnogo problematičnija je reakcija organa krivičnog gonjenja, odnosno njihova “poruka” da se ovako opasne i teško poremećene osobe mogu slobodno šeteti među građanima i potencijalnim novim žrtvama. I takve “poruke” sve češće šalju građanima i društvu.
Bar građani melene Dubice znaju kako rezultira bezumno nasilje, a posebno preko ubistava Irene Predojević, Predraga Vrbana i Seada Kanurića – gdje sam nebrojeno puta objavio da su ubistva povezana i počinjena od strane iste kriminalne grupe. Baš kao što sam sa istim zločinima povezao ubistva Gordane Predojević iz Dubice i Doris Bajilo iz Prijedora.
Moram li ponavljati sve ono šta sam objavio oko stradanja Davida Dragičevića, Nikole Đurovića i mnogih drugih koji nisu preživjeli sumanuta nasilništva? Neki prežive, neki nemaju tu “sreću”, ali poenta je na sprečavanju i suzbijanju takvih teških krivičnih djela. Kako živote i budućnost naše djece ne bi posmatrali kroz vizuru “živa glava”.
Zato u konačnici potežem pitanje medijskog odgovora i šire društvene reakcije. Jesmo li kao društvo poraženi do nivoa okretanja glava od ovakvih zvjerstava nad djecom i osobama sa posebnim potrebama? Čekamo reakcije “nadležnih organa” i kad vidimo da idu u pogrešnom pravcu?! Možemo nastaviti tako, ali sutra će na red doći i naša djeca, pa makar kad nam dođu u posjetu iz inostranstva.
Radovanovicborislav.blogspot.com
