MONSTRUOZNE LIKVIDACIJE REŽIMSKOG MAFIJAŠKOG KLANA
 |
MONSTRUOZNE LIKVIDACIJE REŽIMSKOG MAFIJAŠKOG KLANA |
Da bi se izvršilo ubistvo eksplozivom, koji se aktivira daljinskom komandom, potrebno je odgovarajuće stručno znanje, koje ima veoma mali procenat ljudi, potrebna su tehnička sredstva i sam eksploziv a naravno, potrebno je i da ubica vidi mjesto, odnosno objekat, gdje je postavljen eksploziv.
U slučaju likvidacije Milana Vukelića se radi o automobilu i naravno ubice i nalogodavci, nisu naslijepo aktivirali eksploziv, nego kada su vidjeli da je žrtva koju su htjeli likvidirati, sjela u automobil i vozi se ulicama.
To što je likvidacija izvršena neposredno pored zgrade MUP-a, ukazuje da je posmatrač gledao upravo iz te zgrade i imajući u vidu sve druge okolnosti, potpuno je jasno da je u ovaj monstruozni zločin, umiješan neko iz policije.
Ubistvo i samo jednog čovjeka je već dovoljno stravično no ovaj primjer pokazuje da zločinci, nisu obraćali pažnju na druge žrtve, koje mogu biti ubijene. Nisu aktivirali eksploziv, kada je Vukelić bio sam, nego su u automobilu bile još dvije osobe.
I sam eksploziv, kao izbor sredstva za ubistvo, umjesto recimo vatrenog oružja, pokazuje da su nalogodavci, osim samog ubistva, htjeli poslati poruku, svim drugim građanima, šta im se može desiti, ukoliko im se bilo ko od njih suprostavi.
Prije ove likvidacije, Milan Vukelić je dao nekoliko izjava novinarima i opisao prijetnje i paljevine, neposredno prije ubistva, što je vjerovatno još više razgnjevilo zločince, koji su naredili ovo ubistvo.
Sestra Milena Vukelića, smatra da postoje pošteni ljudi u policiji koji znaju šta se desilo i kaže : “samo čekaju trenutak kada će otkriti istinu”, no na žalost to je velika zabluda.
Ako u policiji postoje pošteni ljudi, oni ne znaju ništa o izvršiocima ovog ubistva a oni koji znaju a godinama ne otkrivaju ko su ubice, su automatski prema odredbama krivičnog zakona, saučesnici tih ubica i saučesnici u ovom ubistvu.
Oni policajci, koji su kao pošteni a znaju sve o ovom ubistvu, trebali su uzgajati povrće oko kuće i prodavati ga na pijaci, umjesto da uzimaju dobre plate za navodnu borbu protiv kriminala, sjede u kancelarijama sa nogama na stolu, smišljaju laži koje će saopštavati medijima i porodicama žrtava i štite zločince.
Jer nije ovdje u pitanju samo ovo ubistvo, nego je zbog prikrivanja tog zločina i zaštite ubica i nalogodavaca u narednim godinama došlo do velikog broja drugih pljački i ubistava, koje čine iste ubice i nalažu isti moćnici.
A sve ove monstruozne zločine organizuje i prikriva upravo policija.
Možemo vidjeti da pripadnici policije, koji se usude izjaviti nešto o ubicama i nalogodavcima po hitnom postupku, bivaju uklonjeni a na njihovo mjesto se dovode poslušni izvršioci naredbi i saučesnici u novim zločinima.
Što se tiče glavnog republičkog tužioca, on je dao izjavu generalno vezano za sva krivična djela a ne samo za ovu ubistvo i rekao je da je za procesuiranje, kako je nazvao “krupnih riba” potrebna je i politička volja, što jasno znači da te volje nema i da profesionalce kojih vjerovatno ima i u tužilaštvima, sprečavaju da procesuiraju kriminalne bosove iz tajkunsko političke mafije.
Što se politike tiče, poznato je svima da svo ovo vrijeme na tom političkom vrhu, stoji Dodik Milorad i bez njegovog znanja i odobrenja se ne dešava ništa.
Kada se ima u vidu da je krajem 2016. javno pred kamerama, objelodanio formiranje “crne knjige” i naložio svojim ljudima da se bore protiv tih imena u crnoj knjizi, onda je potpuno jasno, odakle dolaze komande za prikrivanja zločina i pljački.
Ta zločinačka i teroristička izjava da “moraju voditi borbu protiv imena, koja su im nanijela štetu” je jasan poziv za likvidaciju, ja sam je tako shvatio i njegovi ljudi su i prije toga a i kasnije pogotovo, intenzivirali pokušaje da me ubiju, što srećom nisu uspjeli, pošto sam odavno shvatio kakve su njihove metode i o kakvim se monstruoznim zločincima radi.
Iz svjedočenja Milana Vukelića, neposredno pred ubistvo i njegove sestre, možemo vidjeti da su ga prethodno pozvali u policiju a da Vukeliću nije jasno, zbog čega je to urađeno.
Zbog porodice ubijenog Vukelića ali i zbog drugih građana, koji mogu postati žrtve zločinaca iz policije, ukazujem vam da u “Zakonu o krivičnom postupku” postoji odeljak pod nazivom “posebne istražne radnje” koji policija obilato zloupotrebljava.
U slučajevima kada neko ometa mafijaške poslove, zločinaca iz policije i njihovih saučesnika, angažuje se obično jedan od njih da prijavi tu osobu koja im smeta za neko banalno krivično djelo.
Policija koja inače ne želi da se miješa u svoj posao i ne istražuje prave kriminalce u ovakvim slučajevima je izuzetno ažurna, te odmah pozivaju žrtvu na razgovor, što im omogućava da nakon toga aktiviraju “posebne istražne radnje”.
Uz podnesenu prijavu, zapisnik o saslušanju i tezu da postoje teškoće za pribavljanje dokaza, traži se sudska naredba za danonoćni nadzor njihove žrtve, stalno praćenje, snimanje komunikacija i druge aktivnosti a sve sa ciljem da se prikupljaju podaci i pripremi likvidacija.
Ubistvo je krajnja mjera zločinačke terorističke organizacije, jer kod većine ljudi, uspijevaju sa zastrašivanjima ili ucjenama no u ovom slučaju, kod jednog časnog i poštenog čovjeka, to nije bilo moguće.
Iz svjedočenja ubijenog Vukelića, možemo zaključiti da je inspektor koji ga je ispitivao i zastrašivao, jedan monstrum i zločinac, koji se krije iza službenog položaja, saučestvuje sa kriminalcima i iživljava nad običnim narodom.
Iz svjedočenja sestre ubijenog Vukelića, vidljivo je da zločinački MUP, štiti kriminalca među svojim redovima, koji je prijetio njenom bratu i čak, kriju dokumentaciju… informacije, zbog čega je uopšte saslušavan i ko je izdao nalog za to.
Ubijeni Vukelić je neposredno prije likvidacije, svjedočio da mu je taj monstrum iz kriminalističke policije, pominjao ženu i djecu iz čega se vidi da su bili spremni i na takve sadističke metode, da ubiju ženu i djecu ili kompletnu porodicu.
Onaj koji je stisnuo taster i aktivirao eksploziv a pogotovo oni koji su izdali nalog za likvidaciju, nisu ni obraćali pažnju, jesu li u tom trenutku možda djeca u automobilu, koji je dignut u vazduh.
Kod slučajeva trovanja to im i nije bio problem, proglasiti za prirodnu smrt a kod ubistava tupim oružjem se sve predstavljalo kao, “pad”, “saobraćajna nesreća” i slično a išlo se toliko do gnusnih laži i falsifikovanja, da su čak i uprkos teškim povredama na tijelu Davida Dragičevića, njegovo ubistvo, zločinci iz policije, pokušali predstaviti kao “samoubistvo” ili, pošto je ostalo nejasno, šta su ti monstrumi htjeli da kažu, da li je sam svojevoljno “skočio u kanal” ili se “okliznuo”.
Milana Vukelića su dakle, zločinci iz policijske bande, pozvali na saslušanje, prijetili mu i ispitivali ga a sve kao preduslov da bi pokrenuli istragu i “posebne istražne radnje”.
Bezbroj je takvih primjera a pomenuću samo slučaj Davida Dragičevića, gdje je opšte poznato u posljednjoj noći kada je viđen živ, da je na trgu, presretnut od dvojice muškaraca, za koje je iznesen stav stručnjaka, da su očito u pitanju inspektori u civilu.
No, ako za to i ne bismo mogli biti sigurni, činjenica je da je nekoliko dana poslije ubistva Dragičevića, podignuta optužnica protiv njega.
U medijima su se pojavili brojni negativni i uvredljivi komentari prema tužiocu, koji je podigao tu optužnicu no ti ili ne shvataju šta to znači ili žele pažnju, skrenuti na pogrešnu stranu.
Naime, istina je da je zakonom predviđeno, da se u slučaju smrti osumnjičenog, predmet zatvara ali podizanjem optužnice, tužilac je poslao poruku javnosti, odnosno svim građanima, da je David Dragičević bio pod istragom, dakle i pod nadzorom policije, koja ga je pratila 24 sata dnevno i znala svaki njegov korak.
Na taj način su mogli planirati i organizovati napad na njega lično ili podatke o tome dostaviti saučesnicima.
Kriminalci iz policije su nakon podizanja optužnice protiv Davida Dragičevića, svatili šta to znači i veoma su se uznemirili, tako da je bukvalno odmah, na adrese nekih pripadnika pravosuđa, stiglo nekoliko poruka sa tekstom da će biti ubijeni a do danas nije otkriveno ko stoji iza njih.
Osim ovih primjera, gdje su žrtve policijske mafije nažalost stradale, imam i sopstveni primjer, kada su me ti zločinci, potpuno neosnovano prijavili za “ugrožavanje sigurnosti” jer sam pisao da će svi oni koji prikrivaju ubistvo osmogodišnje djevojčice Ivone Bajo, završiti u zatvoru.
To naravno nije “ugrožavanje sigurnosti” opisano u krivičnom zakonu, što su zločinci iz policije vrlo dobro znali ali im je bila potrebna bilo kakva prijava da bi me pozvali na “ispitivanje” i pokrenuli “Posebne istražne radnje” te izvršili pretres. Samo nekoliko dana prije mene u PU Bijeljina je pozvan g. Nedeljko Radman, koji je preminuo na saslušavanju, bar je tako zvanično saopšteno. Nije zanemarljiv ni stres koji čovjek može dobiti u takvoj situaciji, jer osim šoka koji je doživio g. Radman i moji roditelji a baka i deda ubijene Ivone Bajo su živjeli samo još godinu baka a deda dve i po, nakon pretresa kuće, zbog izmišljene optužbe, koja nema osnova u zakonu.
Još prije toga a posebno nakon pretresa, angažovani su doušnici i provokatori, te su počeli prvi pokušaji ubistva, najpre trovanjem a onda u posljednje vrijeme, pokušaji uvlačenja u zamku timova plaćenih ubica, gdje bi se likvidaciju izvršila na sličan način kako je pokušano sa Slobodanom Vasiljevićem u Šekovićima.
Kao preduslov za to, pripadnici mafijaškog klana, pošto nisu više mogli izdejstvovati naredbu od suda u Bijeljini, odlučili su lažirati nadležnost na teritoriji Istočnog Sarajeva, čije tužilaštvo i sudovi, nisu nadležni po zakonu da postupaju na teritorijama izvan nadležnosti Okružnog suda u Istočnom Sarajevu.
Nadležnost im može dodijeliti samo, Republičko tužilaštvo, odnosno Vrhovni sud Republike Srpske a da su smišljeno lažirali nadležnost vidi se iz dokumenata “RJT za OTIS iz predmeta T17 0 KT 0006630 15”.
Na optužnici protiv mene, gdje sam optužen da sam pisao za neke tužioce i prije svega sudije da rade za mafijaški režim i štite kriminalce i ubice, (za šta se ponosim što sam pisao i uvijek ću to pisati) navedeno je kao jedan od dokaza, “Dopis republičkog tužilaštva” kojim bi navodno, trebalo da su dobili nadležnost.
Iako sam više puta, pismeno tražio da mi se pošalje ta odluka, nikada to nije učinjeno iz OJTIS, nego sam je dobio od Republičkog tužilaštva, (onog istog koje je izjavilo da je za procesuiranje krupnih riba, potrebna i politička volja) a iz nje se vidi, da im nije dodijeljen nikakav predmet protiv mene, nego naprotiv, moja krivična prijava protiv kriminalaca koji su falsifikovali sudsko rješenje.
Što se tiče suda u Sokocu, kod njih ne postoji, ne samo rješenje Vrhovnog suda, nego nisu imali ni to lažno navodno rješenje tužilaštva na koje su se pozivali a iz odgovora Vrhovnog suda se vidi da ne postoji nikakav predmet protiv mene, odnosno nijedan predmet u kome sam stranka u postupku.
Uprkos tome, zločinci su angažovali desetine službenika da bi me na svaki mogući način, odvukli na teritoriju Istočnog Sarajeva, gdje su čekale ekipe plaćenih ubica a tamo bih im bio laka meta za razliku od Bijeljine.
Zahvaljujući dobrom poznavanju zakona i tome što sam primijetio i registrovao, radnje doušnika i informatora, uspio sam izbjeći klopku i ostati živ a onda poslije dokaza koje sam dostavio Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, smijenjen je jedan od kriminalaca koji su planirali moje ubistvo, bivši glavni okružni tužilac u Istočnom Sarajevu a onda je i sudiji zbog indirektnog pomaganja u realizaciji pokušaja ubistva, ometanjem mojih prava, izrečene kaznena mjera.
No ovaj slučaj ni izdaleka nije završen, jer postoji još gomila kriminalaca, koji ne samo da trebaju dobiti disciplinske kazne ili biti smjenjeni, nego moraju završiti na dugogodišnjim robijama a neki praktično i na doživotnoj.
Oni to vrlo dobro znaju i zbog toga, zločinci iz policije uporno prikrivaju podatke i kriminalce, kako među svojim redovima, tako i saučesnika, uprkos stalnim mojim pismenim upozoravanjima, pa čak i dopisu predsjednika Republike.
Umjesto da postupa po zakonu, takozvani MUP je ponovo aktivirao svoje doušnike i nalazimo se u završnoj fazi. Ili ću “ja njih strpati na robiju” ili će me ubiti a nema nikakve sumnje za koju bi se opciju oni odlučili, posebno kad se ima u vidu da ubistvo Ivone Bajo, osmogodišnje djevojčice, nije jedini zločin koji imaju na savjesti, nego samo jedan od stotina a vjerovatno i hiljada kriminalnih dijela, pljački i ubistava…
Zdenko Bajo
Majke Jevrosime 20
76300 Bijeljina
Zdenkobajo@gmail.com
065831902
