Već više od godinu dana, političari preko svojih prisilnih korona mjera građanima oduzimaju temeljna ljudska prava, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu…

Ono što velik dio javnosti ne zna jest činjenica da takvi postupci politčara nemaju apsolutno nikakvu legitimnu pravnu osnovu. Navedena činjenica skrivena je u kompleksnoj mreži lažnih narativa a koji se opetavano plasiraju u javnost od strane politike, medija, fact checkera i drugih interesnih skupina. Svi putevi tih narativa vode optuživanju građana, nabijanju osjećaja krivnje ili jednostavno, ispraznom moraliziranju. Iako naravno, nikakva krivnja kod građana ne postoji. U ovom konciznom izlaganju, prvo ćemo dokazati nepostojanje pravne osnove za oduzimanje prava. Nakon toga, pokazat ćemo da postupci političara i onih koji provode njihove prisilne mjere, imaju sva obilježja djela prepoznatih i definirananih u kaznenom zakonodavstvu. Potonje čini pravni okvir koji vam daje jednostavnu mogućnost zaštite ili vraćanja prava koja su vam neosnovano oduzeta. A isto tako i kaznenog procesuiranja onih koji su oduzimanje omogućili i proveli. Konačno, razotkrivanjem prisilnih mjera kao nelegitimnih i kriminalnih, spomenuta mreža lažnih narativa raspast će se sama od sebe. To ćemo pokazati u dodatku.

Svaki čovjek posjeduje određena neotuđiva ljudska prava. Ta prava dobiva rođenjem i ona mu kao takva pripadaju tijekom cijelog života. Jedno od takvih prava je pravo na udruživanje s drugim ljudima. Udružujete se s nekim trgovcem u njegovoj prodavaonici u svrhu kupoprodaje. Udružujete se s poslodavcem u njegovom poduzeću kako biste mijenjali rad za plaću. Udružujete se s vlasnikom restorana kako biste ručali ili večerali. Udružujete se s nekim pjevačom na koncertu, sa sportašima na sportskom događaju, ili s vlasnikom teretane radi korištenja njegove fitnes opreme. Udružujete se s rodbinom, prijateljima, i poznanicima. Itd, itd.
Dakle, udruživanje s drugim ljudima je srž vašeg života i to je vaše temeljno ljudsko pravo. Ono vam pripada rođenjem i nitko vam ga ne može oduzeti. Naravno, u slučaju da vam se u sudskom ili policijskom postupku dokaže krivnja koja vas lišava slobode, onda po prirodi stvari to pravo ne možete ostvariti. Ovo potonje nam govori da je jedino i isključivo ‘dokazana krivnja’ ono što tvori legitimnu pravnu osnovu za oduzimanje vaših ljudskih prava. Čak i članak 16. Ustava RH eksplicitno navodi da se u određenim izvanrednim okolnostima prava i slobode mogu “ograničiti”. Dakle ne “oduzeti”, nego “ograničiti”. Dok članak 22., kad govori o “oduzimanju” prava, eksplicitno navodi da to može biti samo na “temelju odluke suda”. Što je u biti na temelju ‘dokazane krivnje’. Konačno, članak 24. Ustava navodi da se sloboda ne može oduzeti bez pisanoga, sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga.

Međutim, kao što je općepoznato, političari vam posredstvom prisilnih korona mjera, prava nisu ograničili, oni su vam ih doslovno oduzeli. Sve bez ikakve pravne osnove u dokazanoj krivnji. Sve bez ikakvog pisanoga, sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga. Tako vam primjerice kroz mjeru prisilne samoizolacije oduzimaju ljudsko pravo na slobodu. Mjerom kovid putovnice, maske ili zabrane napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka, oduzimaju vam, ili su vam oduzimali, pravo na udruživanje s drugim ljudima. Mjerom zabrane rada pojedinih sektora oduzimali su vam pravo na rad. Ono što političari faktički rade jest da na mjesto ‘dokaza krivnje’ stavljaju ‘političke ciljeve’. Ti ciljevi nalaze se u pozadini svake prisilne mjere. Neki od tih ciljeva su ‘spašavanje života’, ‘postizanje kolektivnog imuniteta’, ‘izravnanje krivulje’ ili općenito, ‘borba protiv pandemije’.

A oduzeti prava temeljem ‘cilja’ ne može nitko. Političari su građani, kao i svi mi. Za njih važe ista pravila, isti propisi, isti zakoni, isti Ustav. Svi smo pred zakonom jednaki. Pa tako, baš kao što se nitko od građana ne može pozvati na određeni cilj kako bi oduzeo nečija ljudska prava, isto ne mogu niti političari. Neovisno o legitimnosti cilja. Pretpostavimo da vam umire prijatelj i potreban mu je skupi lijek. Zbog toga postavite legitiman cilj: “spasit ću njegov život nabavkom potrebnog lijeka”. Je li vam taj legitimni cilj dao dozvolu da oduzimate tuđa prava? Tako da primjerice upadnete na nečiji privatni posjed, ukradete stvar, prodate je i tako kupite lijek prijatelju? Pa, očito da nije. Cilj, kakav god bio, nije dozvola za oduzimanje tuđih prava. Režime iz prošlosti, kod kojih su tirani i diktatori oduzimali ljudska prava, nazivamo zločinačkim ili totalitarnim, upravo zbog toga što su prava oduzimana samo na temelju ciljeva, često legitimnih (npr. bratstvo i jedinstvo ili besklasno društvo). No, legitimni ciljevi nisu dokazi krivnje konkretne osobe ili grupe osoba, pa ne mogu biti pravna osnova za oduzimanje nečijih prava. U civiliziranom društvu utemeljenom na vladavini prava i jednakosti građana, takva osnova može biti samo sudski postupak u kojem je dokazana krivnja.

Dakle, legitimni ciljevi ‘spašavanja života’, ‘postizanja kolektivnog imuniteta’, ‘izravnanja krivulje’, ‘borbe protiv pandemije’, ne daju političarima dozvolu da oduzimaju vaša ljudska prava. Političari ciljeve moraju provoditi poštujući vaša prava. Baš kao što svi civilizirani ljudi, kad imaju određene ciljeve u obavljanju svojih poslova i radnih dužnosti, iste provode poštujući tuđa prava. I baš kao što ćete vi nabaviti skupi lijek prijatelju tako da primjerice organizirate dobrotvorni koncert a ne tako da upadate na tuđe posjede i silom oduzimate ono što pripada drugima.

No političari se ponašaju kao da ne žive u civilizaciji. Kao da su iznad zakona i iznad građana. Ponašaju se poput tirana i diktatora. Oni su umislili da svoje ciljeve mogu provoditi ne poštujući vaša ljudska prava. Pa ih preko prisilnih korona mjera oduzimaju. Oduzimaju ono što je vaše, ono što vam pripada rođenjem. A takvo ponašanje ima sva obilježja djela prepoznatih i definirananih u kaznenom zakonodavstvu. Konkretno, oduzimanje vaših prava provođenjem prisilnih mjera spada u kaznena djela neosnovane prisile, zlouporabe položaja i ovlasti, počinjenja šteta velikih razmjera, napada na tijelo, iznude, prijetnje, neovlaštenog prisvajanja novca i dr.

Tako svakog izvršitelja prisilnih mjera a koji svojim činom oduzima ili je oduzeo neko vaše ljudsko pravo, možete kazneno prijaviti. Takvom prijavom štitite ili vraćate ono što je vaše. Zakoni, policija i pravosuđe postoje zato da štite vaša prava od prisilnog oduzimanja. Kao porezni obveznik ne plaćete navedene institucije da pomažu u nelegitimnom oduzimanju vaših prava, nego da takvo oduzimanje spriječe i zaustave a odgovorne procesuiraju i kazne. Zato, kazneno prijavite odgovorne osobe. Naravno, te osobe nisu nužno političari koji donose prisilne mjere. Njihova odgovornost je zapovijednog tipa, oni samo daju naloge. Odgovorne osobe su one koje provode mjere. Njih trebate kazneno prijaviti. Kod toga, bitno je ponovno spomenuti Ustav RH. U članku 20. utvrđuje se kako je svatko tko se ogriješi o odredbe Ustava o ljudskim pravima i temeljnim slobodama osobno odgovoran te se ne može opravdati višim nalogom. Dakle to što su političari mjerom naložili nekom službeniku, npr. kovid redaru, zaštitaru ili policajcu, da vam oduzme ljudsko pravo, ne može biti njegovo opravdanje kad ga prijavite za kazneno djelo. Ustav to ne dopušta. Izvršitelj mjere ne možete se pravdati da je samo radio svoj posao. Političari mogu davati svakakve zločinačke naloge, no takvi nalozi se ne smiju izvršavati.

Posebno grubo oduzimanje vaših prava su kovid putovnice, naplatni PCR testovi i prisilne maske. Oni osim kaznenih djela koja se u pozadini neosnovanog oduzimanja prava, sadrže još i kaznena djela iznude, prijetnje, napada na tijelo i neovlaštenog prisvajanja novca. Krenimo od maski. Prisilna maska je ometanje prirodnog odvijanja ključnog fiziološkog procesa – disanja. Nitko nema pravo protiv vaše volje ometati prirodno odvijanje ključnih fizioloških procesa u vašem tijelu. To spada u definiciju fizičkog zlostavljanja i direktan je napad na vaše tijelo, tj. tjelesni integritet. Ako vam primjerice službenik ne dopušta ulazak u trgovinu zato što ne nosite masku, što u biti znači da vam uvjetuje ulazak tako da idete protiv vlastitog tjelesnog integriteta, to je kazneno djelo. Službena osoba faktički pokušava izvršiti mjeru, tj. viši nalog koji se ogriješuje o odredbe Ustava o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Jer, bez dokaza krivnje prvo oduzima vaše ljudsko pravo na udruživanje i onda prema vama vrši iznudu (kazneno djelo), da će vam vaše vratiti ako idete protiv svojeg tjelesnog integriteta.

Slična stvar događa se kod kovid putovnica ili naplatnih PCR testova. Pa vam se tako prvo oduzimaju vaša ljudska prava. Naravno, sve bez ikakve legitimne pravne osnove u dokazanoj krivnji. Onda vas se iznuđuje da će vam se vaše vratiti ako u sebe ubrizgate cjepivo. Cjepivo će vam osigurati kovid putovnicu a ona vratiti vaša ljudska prava. Dakle, prisiljeni ste u svoje tijelo ubrizgati nešto protiv svoje volje a kako bi dobili ono što je vaše rođenjem, ono što vam uopće nije smjelo biti oduzeto. To je teško kazneno djelo jer posljedice iznude mogu biti ozljede ili smrt od nuspojava cjepiva. U Kaznenom zakonu RH određeno je da ako je kaznenim djelom iznude prouzročena smrt osobe, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od najmanje pet godina.

U slučaju naplatnog kovid testa od vas se iznuđuje novac i traži se upad u vaše tijelo testom (prisilni medicinski tretman) a kako bi vam se vratilo ono što je vaše rođenjem i neosnovano vam je oduzeto.

Kao posljednji primjer kaznenog djela možemo navesti prisilnu izolaciju. Ona se provodi nad osobama kojima je u nosu pronađen dio genetskog materijala koronavirusa. Ovdje se oduzima jedno od temeljnih ljudskih prava a to je pravo na slobodu. Naravno, osobi opet nije dokazana nikakva krivnja u policijskom ili sudskom postupku, jer ‘imati nešto u nosu’, nije krivnja. Nakon što je osobi neosnovano oduzeto njeno pravo, prema njoj se vrši kazneno djelo prijetnje. Prijeti joj se oduzimanjem poveće svote novaca ako pokuša ostvari svoje pravo na slobodu. Takva prijetnja također predstavlja teško kazneno djelo. Prijetnja oduzimanja novca krivo se naziva ‘novčana kazna’. Naime, potonje je kad se kažnjavaju krivci a ne nedužni ljudi. Čovjek koji ‘ima nešto u nosu’ nije krivac po niti jednoj legitimnoj pravnoj osnovi, pa ga se ne može niti novčano kažnjavati. Jednostavno, političari ovdje samo zlorabe institut novčane kazne kako bi svojim postupcima dali privid legitimnosti. A u suštini ono što čine je kazneno djelo neovlaštenog prisvajanja novca.

Iz ovog kratkog izlaganja razvidno je da provođenje prisilnih korona mjera ima sve elemente kaznenih djela. To pak znači da imate sve pravne mogućnosti da zaštitite ili vratite prava koja su vam pojedine službene osobe oduzele ili vam ih oduzimaju. Jednostavno, kazneno prijavite sve takve službene osobe. Taj posao neće umjesto vas obaviti drugi. Pravosuđe postupa po prijavi a ne po tome što netko privatno vidi nepravdu. Političari neće štititi vaša ljudska prava. Niti Ustavni sud. Neće niti pravobranitelji ili udruge. Oni su na svojim lagodnim pozicijama radi sebe, radi svojih interesa ili interesa posebnih grupacija od kojih imaju korist. A briga za narod im je samo način da opravdaju svoje pozicije. Oni jednostavno ne mare za narod. Zato svoja prava morate zaštiti i vratiti sami. Aktivnim djelovanjem. Ili djelujete sami ili se udružite. Angažirajte odvjetnike i počnite pisati kaznene prijave. Kaznena djela koja su počinjena prema vama su više nego očita. Svi alati pravne države stoje vam na raspolaganju. Samo ih uzmite u ruke. Pasivnošću ne postižete ništa. Kao ni moljakanjem da vam političari vrate oduzeto. To je apsurdno kao da moljakate lopova da vam vrati ukradeno. Lopovi se ne moljakaju nego kazneno gone. Počnite isto raditi političarima i svim službenicima koji nasrću na ono što je vaše. Prestanite puzati pred njima. Vratite ono što su vam nelegitimno oduzeli i zaštitite ono što vam nelegitimno pokušavaju oduzeti. Kao što jednom netko reče: “veliki prestaju vladati, kad mali prestanu puzati”.

DODATAK – lažni narativi i njihovo pobijanje

“Kršenje mjera“. Poznat je primjer poljoprivrednika kojem je u nosu pronađen dio genetskog materijala korona virusa. Kad je taj poljoprivrednik vozio gnoj na njivu, on je optužen za “kršenje mjera” i novčano kažnjen sa 8.000 kuna. Nepravdu, bizarnost i psihopatiju u pozadini toga, možemo plastično izraziti ovako: otmičar zaključa žrtvu i odredi joj ‘mjeru’ da ne smije pobjeći. Žrtva se oslobodi, no otmičar ju uspije svladati. Nakon toga žrtvu optuži za “kršenje mjere” i kazni tako da je premlati. Dakle, poljoprivrednik je nedužan – jer imati genetski materijal virusa u nosu nije krivnja. Taj nedužan čovjek prvo postaje žrtva neosnovanog lišavanja slobode izolacijom. Metaforički – otet je. I onda kad on samo koristi svoje pravo na slobodu, metaforički – pobjegao je otmičaru, on biva kažnjen. Dakle, političari ga tretiraju kao kakvog nasilnika koji je pobjegao iz zatvora. A jedini nasilnici ovdje su političari. Oni su mu prvo neosnovano oduzeli pravo na slobodu, i onda mu još neosnovano oduzeli novac. Stvarno je bizarno i psihopatski kad otmičar moralizira žrtvi o “kršenju mjera” i onda “zločestu” žrtvu dodatno kažnjava jer se drznula osloboditi. Sve optužbe prema građanima o “kršenju mjera” su u suštini ovo što smo gore opisali.

“Bioterorizam“. Početkom prošle godine, ravnateljica Klinike za infektivne bolest Dr. Fran Mihaljević profesorica dr. Alemka Markotić rekla je da je kršenje prisilne izolacije (krivo nazvane ‘samoizolacija’), “kao da u trgovačkom centru pucate iz puške” i da je to terorizam ili bioterorizm. Terorizam je definiran kao “smišljena uporaba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi usađivanja straha s namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli ciljevi koji su općenito politički, vjerski ili ideološki”. Pitanje: što radi čovjek koji je van prisilne izolacije? Pa samo diše. Ništa više. Disanje je spontani fiziološki proces koji nas održava na životu. Disatelj nije ništa smislio, nikome ne prijeti, ne vrši nikakvo nasilje. Samo diše. U tom procesu izdiše razne čestice, od kojih su neke virusne. No je li on u izdisanju nekoga “upucao”, kao kad se puca iz puške. Pa ne. Samo je iz njegovog dišnog sustava izašla mrtva materija – genetski materijal u proteinskom omotaču. Virus je mrtva materija. Ta materija je tako mala da je oku nevidljiva i nema nikakvu kinetičku energiju da bi bilo kome mogla nauditi. Za razliku od metka, koji je teška materija i koja putuje velikom brzinom. Metak naudi svakome jer razara tkivo svakoga koga pogodi. Usporediti čovjeka kod kojeg se odvija spontani fiziološki proces, sa teroristom koji vrši voljnu radnju pucanja po ljudima, znak je psihopatije i sumanosti. Ne čudi da je autorica te usporedbe član stožera koji donosi nelegitimne prisilne mjere. Odnosno, stožera koji donosi više naloge da se nedužnim ljudima silom oduzimaju prava i slobode kako bi se postigli politički ciljevi. Tako je ta autorica dio udruženja čije odluke u izvršenju imaju elemente gore navedene definicije terorizma. Zanimljivo, zar ne?

“Širenje zaraze bolesti“. Ako se disatelji, kojima je u nosu pronađen dio genetskog materijala virusa, ne optužuju za bioterorizm, onda se optužuju za “širenje zaraze bolesti”. Takav narativ je promašen po dvije osnove. Prvo. “Širenje” kao pravna kategorija, jest voljna radnja. A osoba kad diše, ne vrši voljnu radnu, nego se kod nje odvija spontani fiziološki proces. Zato zakon ipso facto ne može prepoznati osobu koja diše, niti disanje kao “širenje” u kaznenopravnom smislu. Primjer širenja u takvom smislu bilo bi širenje side ili bojnog otrova. Jer, ono se ostvaruje voljnim radnjama. Drugo. Bolest se definira kao “abnormalno stanje organizma koje otežava funkcije tijela”. Može li čovjek koji diše nekome uzrokovati abnormalno stanje organizma? Naravno da ne, to je fizički nemoguće. Do abnormalnosti dolazi jedino i isključivo zbog stanja organizma domaćina. Pa tako domaćin prvo mora udahnuti virus iz okoline u koju je došao. Kod toga i dalje nema nikakve abnormalnosti. Nakon toga virus mora proći sve razine imunološke obrane i ući u stanicu domaćina. Samim ulaskom i dalje nema nikakve abnormalnosti. No nakon ulaska u stanicu, stanična replikacijska mašinerija počinje raditi kopije virusa. Stanica postaje ‘tvornica virusa’. Zbog toga, ona biva označena i, kao takva, uništena od imunog sustava domaćina. Dakle, proizvodnja virusa u stanici i njeno uništenje jest ono što dovodi do abnormalnosti, do bolesti. Drugim riječima, stanice i slab imunosustav domaćina su u pozadini “širenja bolesti”, a ne neki čovjek koji diše. Imuni sustav pak je slab zbog promjene vremena, nezdravog života domaćina, imunološke bolesti ili starosti. Tako je u biti za bolest kriv domaćin jer je ili nezdravo živio ili se nije prilagodio vremenskim uvjetima. Ako nije kriv domaćin, onda je kriva viša sila nekog genetskog ili stečenog poremećaja koja je dovela do bolesti imunog sustava. U konačnici, kriva je starost gdje biološki sustavi prirodno otkazuju pa dolazi do slabljenja imunog sustava. Čovjek koji diše niti je kriv, niti za nečiji nezdrav život. Niti za promjenu vremena. Niti za nečiju stečenu ili genetsku bolest. Niti za nečiju starost. Zato optužiti tog čovjeka za “širenje zaraze bolesti”, predstvavlja moderni lov na vještice. Radi se o lažnim optužbama koje ignoriraju znanost i elementarnu stvarnost. Širitelji narativa iza tih lažnih optužbi huškaju javnost na nedužne ljude, potiču na nasilje i mržnju, promoviraju diskriminaciju, šire dezinformacije i zlostavljaju djecu optužujući ih da su odgovorna za smrt baka i djedova, stvarajući im tako psihološke traume.

“Rizik smrti od cjepiva manji je od rizika smrti od korona virusa”. Ova teza opetovano se ponavlja u javnosti i toliko je općeprihvaćena da gotovo nitko ne bi pomislio da je u potpunosti lažna. Naime, ona se temelji na apsurdnoj premisi da su osobe sa zdravim imunološkim sustavom jednake imunokompromitiranim osobama. Pa se tako kod izračuna rizika za smrt od korona virusa za imunološki zdrave osobe u brojnik omjera stavljaju osobe umrle od korona virusa. A osobe umrle od korona virusa su po definiciji bile imunokompromitirane. Bilo zbog starosti ili komorbiditeta. S druge strane, većina osoba je imunološki zdrava. Biti imunološki zdrav znači pružiti brz i efikasan odgovor nakon upada patogena u tijelo i razviti dovoljnu koncentraciju antitijela protiv patogena. A takav odgovor se pojavljuje kod većine. To su takozvani asimptomatski slučajevi. Oni tako brzo i efikasno anuliraju patogena, da ne dolazi do nikakvih uočljivih simptoma. Takve osobe po definiciji ne mogu umrijeti od virusa. Znači, za većinu osoba rizik za smrt od virusa je nula. Slijedom toga, gore spomenuti izračun je u cjelosti pogrešan. On vrijedi samo za imunokompromitirane osobe. Imunokompromitirane osobe mogu vagati rizike u skladu sa stupnjem imunokompromitiranosti i računati isplati li im se ili ne cijepiti. No za imunološki zdrave osobe jedini racionalan izbor je necjepljenje. Naime, štetne nuspojave cjepiva a pogotovo krvni ugrušci ne ovise o zdravstvenom stanju domaćina, nego su slučajne prirode i mogu se pojaviti kod bilo koga. Dakle, rizik za smrt od cjepiva za bilo koga, pa tako i za imunološki zdrave osobe je uvijek pozitivan. Pošto je, kao što smo pokazali, rizik za smrt od korone za te osobe nula, potpuno je besmisleno da se imunološki zdrave osobe cijepe. Lažna teza s početka priče i posljedično lažni narativ koji se širi u javnom prostoru, dezinformirali su javnost i političare, te doveli do divlje propagande masovnog cijepljenja. Ona će zbog gore navedenih razloga nužno rezultati ozljedama i smrtnim ishodima za mnoge osobe koje su prije cijepljenja bile u potpunosti zdrave. Sve to se moglo spriječiti da su se koristile one javnozdravstvene politike koje su vrijedile prije 2020.g. A to je da se cjepivo protiv respiratornih bolesti preporuča samo imunokompromitiranim osobama.

“Antivakser“. Antivakser je od 2020. g. postala meanstream etiketa kojom se napada gotovo svaka osobu koja se ne želi cijepiti protiv koronavirusa, ili je stava da se imunološki zdravi ljudi ne trebaju cijepiti. Pošto se osoba napada etiketom, napadači polaze od implicitne pretpostavke da je ona nešto kriva. Što? Pa, za “širenje zarazne bolesti”. Ili za “produljenje pandemije”. Ili za “prisilne korona mjere”. To su neke od standardnih optužbi. Dakle, ako ste imunološki zdravi i postupite potpuno racionalno, tj. ne cijepite se, te time ujedno ne riskirate ozljedu i smrt od cjepiva, vi ste krivi za širenje bolesti i sve što iz toga proizlazi. A to je suludo. Jer kao imunološki zdrava osoba, vi ste faktički zaustavili širenje virusa u svom tijelu. Time ste zaustavili i pojavu bolesti a nakon što ste pokupili virus koji su imunokompromitirane osobe ostavile u okolini. Slijedom toga, očito ne možete doprinijeti širenju bolesti. Uostalom, na isti način zaustavljate tisuća patogena koji se stalno nalaze u vašoj okolini. Zato smo i biološki određeni da imamo ono što se zove imunološki sustav. Tako se potpuno racionalnim odlukama i stavovima arbitrarno stavlja teret nekakve krivnje kako bi postojalo opravdanje za etiketiranje. A takvo opravdanje, kao što smo vidjeli, ne postoji. Antivakser je besmislena i ispazna etiketa. Ona se nesvjesno koristi kao sredstvo za dezinformaciju javnosti a svjesno kao sredstvo za eliminaciju neistomišljenika.

Dokumentarac.hr