Planira li tužilaštvo narediti obdukciju, a potom i sprovesti istragu smrtnog stradanja Glavnog zdravstvenog inspektora Republike Srpske, Desimira Miljića…

Ili će i ovaj slučaj prepustiti banjalučkim policijskim ubicama?! Okolnosti smrti doktora Miljića itekako su sumnjive, a posebno ako uobzirimo katastrofalne poteze vlasti Republike Srpske povodom koronavirusa. Otkrivam ono šta vlast pokušava prikriti, a šta je zdravstveni inspektor svakako znao, pa neka javnost procijeni ima li razloga za uzbunu.

Juče ujutro na obali Vrbasa u banjalučkom naselju Lazarevo pronađeno je mrtvo tijelo doktora specijaliste epidemiologa Desimira Miljića, još od 2007. godine na poziciji Glavnog zdravstvenog inspektora RS. Iz policije stiže šturo obavještenje kako je u pitanju samoubistvo vješanjem, uz naglašavanje kako je uviđaj u toku.

Na drugoj strani, poslije 13 časova iz tužilaštva saopštavaju kako ih policija još uvijek nije obavijestila o identitetu žrtve. Pretpostaviti je da tužilac nije izlazio na uviđaj, no Želimir Lepir i njegovi tužioci mogli su iz medija doznati o kome je riječ. I uključiti se u dalje službene radnje po ovom događaju.

Po parametrima struke Želimir Lepir morao je narediti obdukciju i druge radnje prvog zahvata istraživanja okolnosti ovog nesvakidašnjeg događaja. Ili je Lepiru “normalno” da Glavni zdravstveni inspektor RS počini samoubistvo u momentu eskalacije epidemije izazvane virusom korona?! Juče je u Srpskoj potvrđeno novih sedam zaraženih osoba! O “nepotvrđenim” oboljenjima u drugom dijelu teksta.

Po difoltu samoubistvo se smatra činom duševnog poremećaja. Čovjekov prirodni nagon za samoodržanjem znamo koliko je snažan i na šta su ljudi spremni da bi preživjeli. Potiranje ovog nagona moguće je samo usljed ozbiljnog poremećaja svijesti ili usljed izrazito snažnog spoljnjeg uticaja.

Ukoliko govorimo o iznuđenom samoubistvu (npr. prijetnjom ubistvom djeteta) ili o navođenju na samoubistvo valja znati da su u pitanju krivična djela kakva tužilaštvo mora istraživati po sili zakona. Čak i kad je riječ o pomaganju u suicidu, kao što je banjalučka policija “pomogla” u vješanju Bošku Vučenoviću – o čemu sam mnogo pisao i tvrdio da je u pitanju ubistvo.

Znači, profesionalni standard je da se samoubistva uvijek istražuju kao potencijalna krivična djela, a to podrazumijeva ozbiljan pristup uviđaju, obdukciju, prikupljanje izjava i saznanja, pa u konačnici i podnošenje izvještaja tužilaštvu. Normalno, sve službene radnje prije podnošenja izvještaja policija preduzima pod nadzorom tužilaštva.

Ukoliko želimo istražiti postojanje nekakvog duševnog poremećaja kao uzročnika samoubistva valja krenuti od njegovog gostovanja u jutarnjem programu RTRS-a nekih 50 sati prije pronalaženja mrtvog tijela. Pregledao sam pažljivo snimak, te u ponašanju doktora (mimika, gestikulacija, govor, pažnja, usmjerenost, konkretnost i ukupno držanje) nisam uočio ništa sumnjivo, a podsjećam da sam u tim stvarima dobro obučen i iskusan.

Ko želi provjeriti moja zapažanja može snimak pogledati. U pitanju je gostovanje uživo od 11. marta u 07,30 časova, odnosno 50 sati prije pronalaženja njegovog leša. Pojedini mediji prenose informacije iz Inspektorata RS kako se doktor Miljić 12. marta ponašao zabrinuto i zatvoreno, ali to valja dobrano istražiti.

Baš kao što treba provesti ozbiljnu istragu oko postupaka vlasti Republike Srpske povodom prvih slučaja oboljenja izazvanih virusom korona. Ispratio sam sporna događanja, pa ih mogu ukratko i prezentovati.

Za prvi potvrđeni slučaj oboljenja znamo da je u pitanju Banjalučanin koji je virusom zaražen u Italiji. Ministar Alen Šeranić reče kako je čovjek ispoštovao preporuke i javio se u zdravstvenu ustanovu. Pritom je koristio termin “krajem februara”, a šta je vrlo širok pojam u odnosu na datum utvrđivanja oboljenja.

Tek 4. marta ministar saopštava da je Republika Srpska nabavila 650 testova za otkrivanje koronavirusa, a narednog dana kako su pomenuti Banjalučanin i njegovo dijete zaraženi. Gdje počiva problem? Istog dana kada je Srpska nabavila prve testove u Italiji je bilo već preko stotinu umrlih od ovog virusa, a u svijetu je uveliko kulminirala opšta histerija.

Zato javno pitam entitetske voždove: koliko dana je prošlo od javljanja prvog oboljelog medicinskoj ustanovi do njegovog testiranja? Šest, sedam, deset… dana??? Potom, da li je testiranje izostalo zato što nisu blagovremeno nabavljeni testovi?

Trebalo je da čovjek zarazi sopstveno dijete, pa da dijete dva-tri dana ide u školu i širi virus dok su se “vrli stručnjaci” snašli za testove. Sutradan, dakle 6. marta, potvrđeno je oboljenje i saputnika Banjalučanina u povratku iz Italije, čovjeka iz Čelinca.

U Čelincu imamo još goru reakciju vlasti i stručnih službi, pošto je kod kćeri oboljelog tek 9. marta konstatovana zaraza. Prvo testiranje navodno je bilo negativno, a tek po dobijanju temperature ponovnim testom je utvrđeno oboljenje. Ova srednjoškolka je u međuvremenu pohađala nastavu i širila virus.

Zato je 10. marta uslijedila “hitna” sjednica Viškovća, Dodika i Cvijanovićke sa ministrom i ljudima iz struke. Na sastanku je, normalno, bio i Glavni zdravstveni inspektor Desimir Miljić, a vidite ga označenog na podnaslovnoj fotografiji.

Suočeni sa sasvim izvjesnim širenjem zaraze u školama u Banjaluci i Čelincu, šta je direktna odgovornost naših “stručnjaka”, idu sa drakonskim mjerama zabrane rada svih škola i univerziteta. O zabrani okupljanja irelevantno je i govoriti obzirom da je tu problematiku ministar Lukač riješio još pretprošle godine.

Kazaše kako su testirana djeca iz razreda pomenutih dječaka i djevojčice, djece prvih oboljelih, kao i osoblje škola, te da nema novih zaraženih. Kazaše osvjedočeni lažljivci štošta, ali ko njima još vjeruje? Sad su fokusirani na duga dva izvora zaraze, na bračne parove, i objavljuju podatke o širenju iz tih žarišta.

Kada se broj oboljelih poveća biće mnogo lakše prikazati i djecu zaraženu u banjalučkoj osnovnoj i čelinačkoj srednjoj školi. Ili nas smatraju tolikim retardima, pa da možemo povjerovati kako djeca kroz višednevno pohađanje nastave nisu raširila ovaj lakoprenosivi virus.

Odgovorno kažem kako lažu o zaraženim osobama koje su bile u doticaju sa pomenutom djecom, a samo kako bi prikrili sopstvenu odgovornost zbog neblagovremenog nabavljanja testova i vršenja testiranja rizičnih kategorija. Uostalom, neka pobiju prednje navode.

Istinu o propustima preminuli Desimir Miljić znao je ponajbolje. I sa pozicije specijaliste epidemiologa i kroz posao koji je radio – šef zdravstvenih inspektora koji su nadzirali sve prijavljene slučaje. Kako vidimo bio je i na sastanku kada je odlučivano o “daljoj borbi” vlasti i institucija sa ovim problemom.

I sad je “potpuno normalno” da se takav čovjek iznenada objesi. Saopštavaju iz Inspektorata RS kako ovu tragediju ne treba povezivati sa poslom pokojnika. No, uz aludiranje na mogućnost zaraze kao uzročnika. Eto, specijalista epidemiolog se objesio zbog straha od nekakvog virusa ili šta slično. Pa nismo djeca.

Kad su samoubistva u pitanju više nemam predstavu na koliko sam predmeta radio i to u baš širokom spektru pojavnih oblika. I nikad nisam naišao na slučaj u kom nije bilo indicija da će takav ishod uslijediti, a vrlo malo je onih čije razloge suicida nismo otkrili.

Zato i insistiram na istrazi ovog događaja, te prigovaram poprilično izvjesnom izostanku obdukcije. Bar u stradanju Davida Dragičevića sam objasnio kako je i totalno nakaradan i lažan nalaz obdukcije (i sve šta ide uz isti) bolji od nikakvog. Zato i u slučaju doktora Desimira Miljića reagujem ovako.

P.S. Moje saučešće porodici doktora Miljića i molim za izvinjenje zbog ovog i ovakvog teksta, ali se nadam da će razumjeti kako reagujem sa pozicije profesionalca koji je u desetinama lažno prijavljenih stradanja nevinih građana razotkrio istinu. Motivisan interesima stradalnika i svih nas zajedno.

Borislav Radovanović