Predsjednik Ustavnog suda BiH nije uspio potpisati datu odluku, a naša skupština je istu odbacila bez minimuma zanimanja za njen sadržaj. Ukazivao sam kako treba sačekati objavljivanje dokumenta da bar vidimo sa kakvim pravnim argumentima su nastupile sudije iz Srpske…

Ukoliko postoji kakav valjan argument osporavanja iskusni pravnici poput prof dr Miodraga Simovića i Zlatka Kneževića zasigurno su ga uveli u ovu odluku. Jok, našim parlamentarcima takve stvari nisu potrebne obzirom da značajan dio njih jedva je pismen, a većinski nemaju sposobnost čitanju kompleksnih materija.

Koliko su opismenjeni vidimo iz brojnih navoda tokom rasprave kakve jedino možemo podvesti pod laži ili teške gluposti. Mahom su tvrdili kako Federacija BiH prisvaja državnu imovinu, a u pitanju je notorna neistina. Član 98. Zakona o poljoprivrednom zemljištu FBiH decidno kaže kako taj entitet može samo RASPOLAGATI tom imovinom. Pritom jasno razdvaja nespornu državnu imovinu od one u postupku restitucije i povrata.

Suprotno tome, spornim zakonom Republika Srpska utvrđuje pravo da opštenarodnu, društenu i državnu imovinu upisuje u registre kao SVOJINU i POSJED. Čak i kad je u pitanju imovina pravnih lica sa sjedištem izvan RS. Takve stvari podvode se pod otimačinu i to zasnovanu na retroaktivnoj primjeni novog zakona, a u pravu su nedopustive.

Potpuno je jasno kakvom pravnom logikom je Ustavni sud BiH osporio ovakvo zakonsko rješenje i zato me posebno zanimaju mišljenja sudija Kneževića i Simovića. Opet kažem: ako postoji kakav pravni osnov ove sudije su ga zasigurno uvele u odluku.

No, ostajemo na činjenici da narodni poslanici iznose gluposti oko zakonskih rješenja u Federaciji BiH, gdje je jasno utvrđeno pravo raspolaganja, a nikako svojine i posjeda. Republika Srpska decenijama jednako raspolaže silnim hektarima državnog ili društvenog poljoprivrednog zemljišta i apsolutno niko to pravo ne dovodi u pitanje.

Bar režimska bratija Milorada Dodika zna sve o pravu na raspolaganje takvom imovinom obzirom da najviše koristi iz toga izvlače upravo privilegovani pojedinci. I to uglavnom na kriminalno-koruptivnim osnovama. Šta, malo im je što beru korist od narodne imovine, nego traže načina da postanu i vlasnici iste.

Nema sumnji oko motiva Dodikove kriminalne hobotnice za donošenje ovakvih zakonskih rješenja. Pojedinci nemaju mogućnost na svoje ime direktno prevesti imovinu u državnom i društvenom vlasništvu, pa im je potrebno da je prvo uvedu kao svojinu Republike Srpske. Isto je u predmetima već počinjenog kriminala, kao i onog koji tek planiraju.

I Zakon o uzurpacijama i dobrovoljačkim kompetencijama donijeli su u okviru istih kriminalnih ciljeva i to pitanje će tek biti problematizovano. Jeste da zakonska rješenja oko poljoprivrednog zemljišta i dobrovoljačkih kompetencija mogu uveliko olakšati eksproprijacije zemljišta za buduće auto-puteve, ali o tome niko ne govori. Normalno, kad se ne vode interesima Srpske, nego već pripremljenim muljažama ličnog nezakonitog bogaćenja.

Nadalje, doista pokušavam shvatiti motive ovakvih poteza političkog establišmenta Srpske oko izmjena zakona o Ustavnom sudu BiH. Problematizuju odluku suda prije njenog objavljivanja i saznanja šta ista uopšte sadrži. Potom donose odluku o blokadi svih državnih institucija dok se ne usvoji njihov prijedlog zakona.

Problem je što prvo blokiraju rad držabnih institucija, a tek nakon takve odluke počinju pisati prijedlog zakona čije usvajanje tako ružno i nepotrebno uslovljavaju. Jesu li normalni?! Još nisu napisali konačnu verziju prijedloga novog zakona, a uveliko sprovode blokadu donošenja odluka svih institucija države.

Kakva je to logika, čemu sve to vodi? Znači, u normalnim državama napišeš prijedlog zakona i uputiš isti u redovnu parlamentarnu proceduru. Kroz javnu raspravu nastojiš doći do kvalitetnijih zakonskih rješenja, a potom ide usaglašavanje sa političkim akterima potrebnim za izglasavanje zakona.

Srpske političke lidere treba upitati: zašto su dvije decenije čekali sa ovakvim političkim potezom? Godinama kukumaču o nepravednim odlukama ustavnog suda, o paktu bošnjačkih i stranih sudija, a potom implementiraju svaku odluku. Nikom nije padalo na pamet da problem riješi zakonskim izmjenama.

I sad kad su ušli u priču donošenja odnosnog zakona vidimo da to čine brzopleto, nestručno, pa čak i glupavo. Da se na vraćamo na temu nepotrebne političke krize. Ustav BiH daje potreban pravni osnov za donošenje ovog zakona i to u mnogo širem formatu od ovoga sa čim istupa Dodik.

Ustav BiH konkretno utvrđuje da “nakon pet godina od prvog imenovanja Parlamentarna skupština može zakonom utvrditi drugačiji način izbora trojice sudija koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava”. Aman dvije decenije ova država imala je mogućnost donošenja zakona kojim uređuje izbor troje sudija izvan cenzusa – dva iz RS i četiri iz Federacije.

Kada ustav kaže “nakon pet godina” to podrazumijeva i 2020. godinu, pa i ovaj Dodikov prijedlog. Nije obligatorno utvrđeno da predsjednik Evropskog suda za ljudska prava MORA birati troje sudija, a još manje da to moraju biti stranci. U pitanju je fakultativna norma kakva nakon pet godina dopušta usvajanje zakona i rješavanje tog pitanja od strane državnog zakonodavca.

Znači, postojeći ustav pruža mogućnost da izbor ovo troje sudija riješimo zakonom onako kako se dogovorimo na unutrašnjem planu. I nema apsolutno nikakve potrebe za amandmanskim izmjenama ustava da bi riješili ovo pitanje.

Vidim da pojedini potežu potrebu izmjena ustava u svrhu donošenja novog zakona i javno im kažem kako je u pitanju notorna glupost. Ako u ustavu stoji da Parlamentarna skupština “može zakonom utvrditi drugačiji način izbora trojice sudija” onda to treba tako i tumačiti – da je u pitanju pravni osnov za donošenje zakona i drugačiji izbor sudija. Pominjanje predsjednika Evropskog suda samo je u kontekstu pojašnjenja na izbor kojih tačno sudija se ova mogućnost odnosi.

Pored toga, BiH je suverena država i ima neprikosnoveno pravo zakonski uređivati izbor sudija, a vjerujte da će to potvrditi i Evropski sud za ljudska prava. No, samo ukoliko zakon donosimo u validnoj proceduri i na bazi konsenzusa. Ukoliko je to naša interna opšta volja!

Zato je suludo uslovljavanje prema konstitutivnim narodima i političkim subjektima i izvođenje ovakvih blokada institucija. Pored toga ovde je dokazano opasno “vezivanje zastava” dva naroda protiv volje trećeg. Ako je nekom cilj izazvati rat onda ovakvi postupci imaju svoju logiku, a nikako po pitanju želje da se imenovanje sudija riješi novim zakonom.

Treba prvo ponuditi prijedlog zakona, pa se referirati spram stavova drugih političkih aktera i tragati za konsenzusom. Odakle nekom ideja da će Bošnjaci odbiti prijedlog zakona kakav još nije ni napisan, a kamoli ponuđen na javnu raspravu? Hajde da prvo vidimo šta to Dodik nudi, pa ćemo se o tome redom izjasniti.

U tom smislu ističem kako je novim zakonom moguće urediti kompletno funkcionisanje Ustavnog suda BiH i to bi tek bio pravi društveno koristan potez. Pravno je pogrešno da sud funkcioniše po nekakvim pravilima koje je sam donio, ali to je primarno zbog propusta zakonodavca da tu materiju uredi zakonom. Dominantno odgovornost za to snose Dodik, Izetbegović i Čović, a niko nije branio drugim političkim subjektima predlaganje zakona i ideja.

Mnogo sam pisao o ovoj problematici i čak pojašnjavao kako kvalitetno urediti ovu oblast. Primjera radi ukazivao sam kako Ustavni sud BiH treba odlučivati o propisima i pitanjima u nadležnosti države, a oko entitetskih stvari kao DRUGOSTEPENI SUD.

Možemo novim zakonom utvrditi da apelanti prvo moraju iscrpiti ustavne sudove entiteta oko stvari u nadležnosti istih, pa tek u drugom stepenu ići na državni nivo. Time bi uveliko rasteretitili ovaj sud, a kroz postupke pred entitetskim ustavnim sudovima prvostepeno uveliko razjasnili osnove i činjenice. U gro situacija ne bi bilo potrebe za reagovanjem Ustavnog suda BiH, dok ustavni sudovi entiteta ne bi ovoliko “plandovali”. Normalno, govorim samo u domenu jedne ideje.

Problem je što ovde nikom nije stalo do uređivanja i unapređivanja pravnog sistema, nego se situacija očigledno koristi za neke drugačije namjere. Po viđenome cilj je produkovati krizu i destabilizaciju – čak regiona. Sa te strane javno pitam: šta Srbi dobijaju novim sukobima? Samo krajnje luda osoba može vjerovati da je otcjepljenje Republike Srpske ili “RS-exit” moguće bez krvavog rata. Tačka!

Dva miliona Bošnjaka bi po ovome trebali nijemo posmatrati kako Srbi uzimaju polovinu BiH-e, a Hrvati polovinu Federacije. Da se oni “stisnu” na četvrtini sadašnje teritorije države. Svaki takav pokušaj može samo rezultirati ratom i bez ikakve rezerve kažem da bošnjački narod ne smijemo tako vitalno ugrožavati.

Isto tako jasno kažem da Srbi svaki novi sukob sa Bošnjacima na teritoriji Bosne gube, odnosno da bi to rezultiralo nestankom Srba sa ovog prostora. To tvrdim i kao stručnjak za bezbjednost (ne samoprozvani i lažni, nego na bazi nespornih kompetencija) i kao ratni veteran koji ima iskustva u tim stvarima. Pritom pitam: kakva je potreba Srba za bilokakvim konfliktima? Moja malenkost takvu potrebu ne vidi.

Na kraju moram napomenuti da ću u narednom periodu ovoj problematici posvetiti više vremena, a naprosto jer iziskuje ovakva reagovanja. Jesam oštar kritičar svakog vida politikanstva i destabilizacija, ali iz ovog i mnoštva mojih ranijih tekstova na ovu temu nesporno je da nastupam sa pozicije konstruktivne kritike. Konkretno: ukazujem na probleme, ali nudim i rješenja kakva su podložna javnim kritikama ili novim prijedlozima. Važno je da razmišljamo i razmjenjujemo mišljenja.

Borislav Radovanović