WELCOME
DRŽAVA NASTAVLJA GDJE JE SILOVATELJ STAO – PRAVDA – ISTINA
AKTUELNOSTI KRIMINAL POLITIKA REGION 

DRŽAVA NASTAVLJA GDJE JE SILOVATELJ STAO

Kaznenim populizmom protiv pedofilije…

 

Već neko vrijeme u Bosni i Hercegovini se stidljivo kao tema nameću doživotne zatvorske kazne za silovatelje. Zastupnica SDP-a u Parlamentu Federacije BiH Lana Prlić u tome prednjači, pa je tako Vladi FBiH dostavila inicijativu za izmjene i dopune Krivičnog zakona FBiH kojima bi se uvela doživotna kazna za određena krivična djela.

Prije pola godine u beogradskom Narodnom pozorištu, a nekih 30 dana kasnije i u sarajevskom SARTR-u, odigrana je predstava Da li bi htela da se još ponekad nađemo, Ane Isaković i Ramiza Huremagića, u režiji Ninoslava Šćepanovića.

Rijetka je to prilika bila da se zainteresovana javnost upozna sa unutrašnjim trvenjima žrtve silovanja, sa traumom koja ima produženi rok trajanja jer ne završava onog trena kad prestane čin silovanja, jer je onda red dolazi i država. Rijetka, jer žrtve uglavnom ćute i nisu sklone iznošenju u javnost svoje traume.

ZLOSTAVLJAČI U CRKVAMA I DŽAMIJAMA

“Siluj, država te voli”, “Država te siluje jer te voli”, ključne su rečenice u predstavi i one ukazuje na odnos te države prema silovanima, ali i silovateljima. Bez trunke empatije prema žrtvi, država nastavlja tamo gdje je silovatelj stao.

“Kako ste bili obučeni? Vi mislite da to nije bilo provokativno? Šetate sama u to doba noći”, samo su neka od pitanja koje predstavnici te “države” prvo postave žrtvi – ali ne samo i predstavnici. To čini najveći dio društva u kom živimo. Baš kao što su stanovnici jednog banatskog sela bili skloni stati iza sveštenika Srpske pravoslavne crkve (SPC) i zatražiti njegovo oslobađanje nakon što je ovaj mjesecima zlostavljao jednu djevojčicu i nakon što je osuđen na svega pet godina zatvora.

Taj je još i osuđen i kako-tako služi kaznu i kao takav je jedinstven primjerak ako govorimo o našim vjerskim poglavarima. Ostali uglavnom nisu ni odgovarali.

Evo, recimo, dva srodna primjera. Jedan iz Travnika, odnosno Gluhe Bukovice. Tamo je lokalni hodža osuđen na godinu i po zbog seksualnog zlostavljanja maloljetne djevojčice koja je pohađala vjersku nastavu. U medijskim izvještajima je stajalo:

Gluha Bukovica, selo nadomak Travnika, u kojoj je “narod” stao na stranu hodže-pedofila

“Selo je u toku višegodišnjeg trajanja sudskog procesa, a posebno nakon presude, stalo na stranu ‘svoga hodže’, pokazujući mu podršku na različite načine, što je učinila i Islamska zajednica u BiH. Porodica je ostala usamljena i gotovo na stubu srama zbog razotkrivanja imama pedofila.”

I drugi iz Čitluka, dječjeg doma Ivan Pavao II, gdje postoje optužbe da je franjevac Kornelije Kordić punih 13 godina vrbovao djevojčice od 10 do 12 godina i seksualno ih zlostavljao. Svjedočenja žrtava objavio je tjednik Novosti iz Zagreba, a treba još reći da je o svemu više od devet godina bio upoznat biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić i Kordićev nadređeni franjevački provincijal Ivan Sesar, ali i Sveta stolica, ali nikad nikakav postupak protiv njih nije pokrenut. Stoga su se Novosti odlučile da objave price, sakrivajući identitet žrtava:

“To im je bio jedini uvjet za istupanje u javnosti. Glavni su razlozi stid, strah da će imati problema u bogobojaznim sredinama u kojima žive, ali i bojazan od osvete Kordića i Katoličke crkve.”

Mala digresija. Spomenuti Ratko Perić je baš ovih dana vodio “svetu misu” posvećenu 60-godišnjicu smrti Alojzija Stepinca, na kojoj je bio prisutan i premijer Hrvatske, Andrej Plenković.

Biskup Ratko Perić

Uzeli smo ove primjere kako bi postavili temelje za priču jer nam ovakvi kakvi jesu najbolje oslikavaju odnos društva prema silovanju i prema silovanima.

Sa druge strane, na te temelje postavićemo drugu stranu priče, onu o pedofiliji.

Već neko vrijeme u Bosni i Hercegovini se stidljivo kao tema nameću doživotne zatvorske kazne za silovatelje. Zastupnica SDP-a u Parlamentu Federacije BiH Lana Prlić u tome prednjači, pa je tako Vladi FBiH dostavila inicijativu za izmjene i dopune Krivičnog zakona FBiH kojima bi se uvela doživotna kazna za određena krivična djela. Podstaknuta je bila inicijativom iz Srbije gdje su te izmjene već usvojene, a krajem prošle godine su i stupile na snagu.

Dakle, doživotna kazna zatvora – i to bez uslovnog otpusta za silovatelje i ubice djece, trudnica i nemoćnih osoba.

I, da. Kad pročitate ovu rečenicu zvuči opravdano. Zvuči dobro. Zvuči pravedno.

TIJANIN ZAKON

Do izmjena je došlo na inicijativu Fondacije Tijana Jurić i Igora Jurića, oca ubijene 15-godišnje Tijane Jurić. Prije više od pet godina Tijana je silovana i ubijena, a njen ubica (Dragan Đurić) je osuđen na 55 godina zatvora, 40 za teško ubistvo i 12 godina za pokušaj silovanja, što je objedinjeno u maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora.

Tragično nastradala Tijana Jurić sa ocem Igorom

Oko 160.000 građana je potpisalo peticiju kojom se traže strožije kazne i doživotni zatvor za počinioce ovakvih nedjela.

Bez neke debate, ali i ne slušajući šta o svemu misli “struka”, odnosno advokati, pa i sudije, ova inicijativa je jednoglasno usvojena. I ne samo to, nego je iskorištena za dodatnu difamaciju političkih protivnika u jeku bojkota rada parlamenta, od strane dijela opozicije.

„Neka dođu da javno kažu da su protiv ‘Tijaninog zakona’, da to čuju građani. Ja nemam moralnu dilemu kao poslanici koji nisu prihvatili poziv da uđu i podrže inicijativu 160.000 građana Srbije. Nemam dilemu da li je važniji zakon ili zaštita ljudskih prava monstruma”, izjavila je pred usvajanje izmjena Zakona, predsjednica parlamenta Maja Gojković, nekad visoko postavljena članica Srpske radikalne stranke i to u vrijeme najsurovijih ratnih zločina koje su često činili pripadnici i dobrovoljci koje je SRS prikupljala, a među njima i silovanja.

Podnešena je i žalba Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti ali, uzevši u obzir atmosferu koja je stvarana, gdje se protivnicima ovih izmjena prijetilo jer se time navodno stavljaju na stranu silovatelja, teško je očekivati da će Ustavni sud donijeti odluku koja bi išla kontra odluke Skupštine Srbije.

A šta na šta je to struka ukazivala?

Osnovni problem je nemogućnost uslovnog otpusta, a takvu kaznenu politiku nazivaju “smrću na rate”. Osim toga, ukazuju i da doživotna kazna bez mogućnosti uslovnog otpusta predstavlja kršenje člana 3 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava kojim se zabranjuje mučenje i nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Sve se to kosi sa mišljenjima Savjeta Evrope, ali koga to još briga kad je prethodno ove izmjene najavio predsjednik Aleksandar Vučić?

Veži konja gdje ti aga kaže, i to je. Nebitno da li je prekršio svoja ustavna ovlašćenja. Na kraju, to čini svakodnevno. Ali poruka je jasna bila, kako zakonodavcima, tako i onima koji donose presude.

Kazneni populizam. Najbolji je opis onoga što država pokušava uraditi, a Igor Jurić se nekako stavio u tu službu. Zgodan je za manipulaciju. Jednako zgodan kao sve one žrtve politike Srbije iz devedesetih godina, posebno one nežive. Uostalom, nije Maja Gojković jedina akterka devedesetih. Svi su tu i zgodna je ovo tema ujedno i za pranje sopstvene savjesti.

DOŽIVOTNE TRAUME ZA SILOVANE

A na tome se nije stalo. Tek se stišale strasti oko samih izmjena zakona, a Igor Jurić je najavio da će izaći sa dokazima o uticajnim pedofilima. Nedugo zatim uhapšen je modni stilista iz Novog Sada. Danima su mediji opisivali detalje o njegovim seksualnim sklonostima, a sam Jurić je nagovjestio da je to te početak obračuna sa “opasnim lobijem”.

Bez želje da se umanji odgovornost uhapšenog stiliste, ako ona postoji, što bi tek trebala ustanoviti istraga, a ne podaci koje je sakupila Fondacija Tijana Jurić, odnosno Igor Jurić, ako govorimo već o opasnom lobiju onda o jednom dijelu dovoljno znamo. Krije se iza mantija sveštenika Srpske pravoslavne crkve (SPC). Postoje brojna svjedočenja, ali gotovo nijedna presuda. I ako već govorimo o želji države da pokaže volju, želju da se obračuna sa pedofilima, onda mora krenuti od vrha te liste, od onih koji se i danas hvale da imaju najveće povjerenje naroda.

To se, međutim, ne dešava, a niti će u neko dogledno vrijeme.

Spominjali smo ona tri slučaja na početku ovog našeg teksta, a za kraj ove priče ostavili smo onog čije ime se najčešće vezuje za optužbe za pedofilijuVasilija Kačavendu. On je zgodan, jer može pomiriti dva velika pitanja, odnosno u njemu možemo sagledati svu jalovost jedne države koja navodno želi da se obračuna sa pedofilijom.

Vasilije Kačavenda, najpoznatiji crkveni predator, optužen za pedofiliju

Jedno pitanje su, naravno, optužbe za pedofiliju, pa čak i za smrt jednog štićenika, a drugo su blagoslovi vojnicima Vojske RS pred zločinačke pohode, među kojima i silovateljske.

Brojne optužbe, međutim, nisu ništa značile vrhu Republike Srpske. Ni činjenica da se Kačavenda nakon optužbi ipak povukao, kao i da vrh SPC nije imao ništa protiv toga, pa je tako Vasilije Kačavenda rado viđen gost međ’ vrhom Republike Srpske, kao što je to bio slučaj na osveštanju kamena temeljca za gradnju rusko-srpskog hrama u Banjaluci, na koji su pozvani i lokalni učenici. I to je jasna poruka. Vaše svjedočenje ćemo svakako baciti u koš, stoga bolje da ćutite i ne izazivate dodatno.

I sad se nameće ključno pitanje: Kako očekivati da će se sprovoditi kaznena politika sa doživotnim kaznama zatvora kad se na silovatelje, počinioce ratnih zločina gleda sa simpatijama? Isto važi i za silovatelje iz crkava, džamija… Sve će se to obiti o glavu i to na štetu nekih drugih djevojčica, dječaka.

Pitajte Anu sa početka teksta i tu djevojčicu, kao i sve žrtve silovanja koliko one osjećaju da je ta pravda zadovoljena usvojenim izmjenama Zakona?

Da li njihove traume imaju rok trajanja, poput boravka u zatvoru?

Ne. One su doživotne. To su jedine doživotne “kazne”. Da, kazne, jer ih država siluje još jednom i kažnjava zbog priče. A žrtve znaju biti nezgodne ako se raspričaju. Teško ih je zaustaviti pa je jednostavnije dati Igoru Juriću malo prostora da on obavlja posao državnih organa, a država će brzim hapšenjem dokazati koliko joj je stalo do rješavanja ovog problema.

Upregnuće medije i možda će nekoga i osuditi po ovim novim pravilima kako bi se zadovoljio gnijev javnosti, onih 160.000 koji su dali svoj potpis. I javnost će vjerovati.

Inforadar

Related posts

Leave a Comment