Zar je potreba da budemo prosjaci koji traže pomoć…

Kako posiješ tako ćeš i požnjeti. Sve ono što su vlasti sijale poslednjih 20 godina došlo je na naplatu, ali nažalost ne onima koji su sijali već narodu. Tako je veseli premijer Srpske Višković, umjesto da u vrijeme krize sa timom stručnjaka razmišlja kako da spasi narod i privredu od kolapsa, postao običan tužni trgovac sa kantarom koji vaga i određuje koliko ko može kupiti brašna, ulja i šećera.

Posle samo sedam dana krize cijeli sistem je pred kolapsom, a već se uvode restrikcije građanima. Pored Semberije, Posavine, Lijevča polja i drugog plodnog zemljište spali smo na to da nema dovoljno hrane niti Robnih rezervi koje bi garantovale sigurno snabdijevanje stanovništva u vrijeme krize. Zar je potreba da pored ovoliko žitnica i oranica budemo prosjaci koji traže pomoć od Srbije i svijeta kako bi se prehranilo svega oko milion stanovnika?

Cijela Republika Srpska nema ni 30 respiratora u svim bolnicama i zdravstvenim ustanovama, što je premalo na milion stanovnika. Velike bolnice u Foči i Prijedoru imaju svega po tri respiratora, a pokrivaju velike regije i broj stanovnika, a manje bolnice i zdravstveni centri imaju par ili nijedan respirator . Sa druge strane u javnim preduzećima, Vladi i ustanovama ima više hiljada službenih vozila, na čiju su nabavku i održavanje potrošeni milioni maraka, umjesto da je nabavljena neophodna zdravstvena oprema. Mora li svaki partijski direktorčić i činovmik imati službenu limuzinu, i da li je važnije zadovoljiti interes partijskih aktivista ili naroda?

Vlast je uložila stotine miliona maraka u zidine i građevine, uzimajući skupe pozajmice i kredite, jer su tu najlakše „ugraditi“, gradila bolnice a nije vodila računa o masovnom odlasku ljekara i medicinskih radnika, lošoj opremi, malim platama i lošim uslovima rada u zdravstvu, i sa ogromnim novcima nije riješila nijedan suštinski problem.

Lični interesi i pohlepa najodgovornijih pojedinca na vrhu sistema, koji su postavili sebe iznad kolektivnih interesa društva, zloupotrijebili povjerenje, uz negativnu selekciju na svakom koraku, uzrok su problema u kome se nalazimo. Sve dok pozitivnom selekcijom ne budemo birali najbolje, lične podredili kolektivnom interesima, na vrh postavimo najbolje, najodgovornije, najpoštenije i najsposobnije, nećemo na zelenu granu i ostaćemo neuređena zajednica.

I na kraju primjer Stevandića, koji je juče postavljen na čelo nekakvog ljekarskog tima, umjesto da to bude resorni ministar zdravlja Alen Šeranića, koji je po struci epidemiolog i koji je pokazao određene manire i sposobnosti u kriznim situacijama, pokazuju da je politika iznad svega, čak i u vrijeme ovako velike krize.

Nebojša Vukanović