Niko ne odgovara za nerad pravosuđa…

U istom danu, juče, dvije odluke Vrhovnog suda donesene poslije više od tri godine čekanja. Prvo ona Suziću, poslije tri i po godine, a zatim i ova poslije tri godine i četiri mjeseca, jer je u ovom drugom slučaju Okružni sud Banjaluka presudu koja je bila predmet žalbe donio 7. maja 2021.
Na sve to dodajte da je proteklo pola godine otkako je Vrhovni sud zaprimio žalbu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci od 29.2.2024. godine, kojom je oslobođen Muharem Štulanović, a u kojoj je Okružni sud primjenio odluku Ustavnog suda BiH kojom je ukinuto krivično djelo povrede ugleda Republike Srpske.

Poslije ovakvog nerada u navedena dva predmeta, za očekivati je da će Vrhovni sud i taj predmet Štulanovića po žalbi republičkog javnog tužioca držati u ladici kod sebe jedno tri godine. Osim ako se prije toga ne promijeni vlast u Republici Srpskoj koja je donijela Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH, u kom slučaju Vrhovni sud neće morati ga gura prst u oko sada vladajućima primjenjujući odluku Ustavnog suda BiH, na jednoj, te odbijajući na drugoj strani da primijeni Zakon sadašnje vlasti o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH.
I niko ne odgovara za ovaj nerad pravosuđa.

Problem je narod a ne samo vlast

Gledam i slušam i nisam iznenađen a još manje frapiran, činjenicom da Zoran Stevanović, narodni poslanik SNSD-a i direktor za naše (ne)prilike velikog preduzeća na javnom predizbornom skupu SNSD-a u Zvorniku zaprijeti svima “koji počnu da ujedaju pretvoriću se u šintera a to znači otvorena borba s džukelama”.

Neće me iznenaditi da nadležni okružni javni tužilac ne reaguje na ovaj javno izrečeni poziv na nasilje protiv svih onih koji politički misle drugačije od Stevanovića, SNSD-a i vođe mu, jer javni tužioci, znam to dobro iz dugogodišnjeg sudijskog iskustva, traže da im policija i kod ovakvih flagrantnih delikata sve servira, to jest da im podnese izvještaj o izvršenju krivičnog djela a ako im nije tako servirano oni ćute i prave se kao da se ništa nije dogodilo.
Ni policija neće reagovati, jer je ovdje sve, pa i ona, pod kontrolom jedne apsolutističke vlasti. Takvoj vlasti polazi za rukom da prožme sve pore društvenog života i da drži sve pod svojom kontrolom. Stoga nije za očekivati u ovom slučaju reagovanje policije kada na čelu MUP-a Republike Srpske kao ministar stoji osoba koju je za to mjesto odredio vođa a Narodna skupština Republike Srpske samo formalizovala tu vođinu volju.

Dakle, apsolutistička vlast drži sve pod svojom kontrolom te je za očekivati da će i ovaj put biti jača od zakona.

I sve to iako je zakon više nego jasan. Naime, Krivičnim zakonikom Republike Srpske je propisano krivično djelo javnog izazivanja i podsticanja nasilja i mržnje. To djelo je propisano članom 359. stav 1. Krivičnog zakonika, a čini ga svako ko na javnom skupu ili javnom mjestu javno poziva, odnosno izaziva na nasilje prema grupama zbog njihovih osobina, za šta je propisano da će se učinilac osuditi novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
Sve je to ispunjeno u konkretnom slučaju, jer je Zoran Stevanović javno zaprijetio da će se pretvoriti u šintera prema svim onim pojedincima, odnosno grupama za koje on tako procijeni, tj. koje Stevanović odredi kao džukele. To nije ništa drugo do javni poziv na nasilje, čime su ispunjena sva bitna obilježja iz zakonskog bića navedenog krivičnog djela.
Tragedija je što je Stevanović, umjesto da bude izviždan zbog tih riječi, dobio aplaz od prisutnih na javnom skupu.
E tek ta činjenica je tragedija, zato što neumoljivo ukazuje na ozbiljno bolesno stanje našeg naroda i Republike Srpske.

Naime, ovaj događaj govori silinom jačom od bilo kojeg drugog dokaza i argumenta, da, kako sam već pisao prije nešto više od četiri mjeseca, mi ovdje umjesto države i ozbiljnog političkog naroda imamo poremećen narod i izopačeni sistem,  u kojem apsolutistička vlast sa vrha, kao i ona na lokalnom nivou, vlada tako što postavlja i drži na vlasti sebi odane pojedince spremne na sve, pa i na brutalni obračun sa političkim neistomišljenicima.
Na drugoj, bolje reći istoj strani je narod, njegova kritična masa, koja je pristala da bude pretvorena u podanike ekonomskih i političkih vlastodržaca, spremna da učini sve što vlastodršci zatraže  i da daje podršku svemu, pa i da javno aplaudira i time odobrava riječi koje je jedan od lokalnih moćnika izgovorio na pomenutom predizbornom skupu.
Istinitost ove dijagnoze našeg kolektivnog stanja, jedne teške bolesti našeg kolektivnog duha i svijesti, potvrđena je već više puta do sada na brojnim izborima, kako lokalnim tako i onim za više nivoe. Na svakima od njih je, u većoj ili manjoj mjeri, u posljednjih 18 godina pobjedu uvijek odnosila ista “elita”, što znači da je narod uvijek glasao za njih, bez obzira na svu izopačenost te apsolutističke vlasti.

Zato je od takvog ruiniranog naroda više nego očekivano da će i na narednim lokalnim izborima opet glasati za taj apsolutni i autoritarni režim i time mu po ko zna koji put omogućiti da nastavi takvo svoje vladanje.
Šta poslije svega rečenog zaključiti do to da oni koji vladaju nama ne uspijevaju da osvoje i zadrže svoju vlast zato što su dobri, već zato što narod kojim vladaju nije ništa bolji od njih.
U tome je, dakle, suština naše nacionalne bolesti, za koju gotovo da nema lijeka. Barem ne u dogledno vrijeme, što će najbolje da potvrde i rezultati predstojećih izbora.

Milan Blagojević