Monopol sile…

Godinama, duže od deceniju Milorad Dodik, vlasnik entiteta Republika Srpska, njegovi poslušnici u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti odlučili su da, godinama planirano, konačne provedu do kraja. Milorad Dodik i njegovi poslušnici, nasljednici ideologije Karadžića i Mladića, odlučno koračaju u proces državnog udara. Bosna i Hercegovina ima mehanizme da se odbrani i zaštiti od takvih nasrtaja. Da li je došlo vrijeme za konačan obračun sa antidržavnom politikom režima iz Banjaluke?

Ništa novo a još manje iznenađujuće, ne dolazi iz političke kuhinje SNSD-a i partnera u entitetskoj vlasti. Milorad Dodik kao svemogući ideolog, zaštitnik, predvodnik takve politike odavno je prevršio granice normalnog političkog dijaloga. Spremnost da se gradi bolja BiH, da se uređuje sistem i stvara perspektiva za mirnije i stabilnije okruženje u kojem ljudi mogu ostvarivati svoja osnovna prava, nestalo je davno. Svaki pokušaj jačanja države u RS-u je dočekan kao napad na RS i još jedan u nizu, kako kažu, pokušaja eliminacije i uništenja ovog entiteta. To je zamjena teza u kojoj vlastodržci svoj narod koji politički predstavljaju, na upitnoj izbornoj pobjedi, uvjeravaju da su njihove sulude ideje koje nailaze na žestoke otpore, zapravo direkni napadi na narod. Iza kulisa se odvija neviđena pljačka javnog novca, javnih resursa dok se privatna imovina gomila, milioni zgrću u privatne džepove a ti građani koje oni tobože brane,u većini slučajeva nemaju za osnovne životne potrebe.

Izborni zakon – put u nestabilnost

Igra mačke i miša u kojoj je, Dodik miš a tamo neka međunarodna zajednica valjda mačka. Sve to je predstava za javnost, podnošenje lične žrtve zarad državnih interesa. Ohrabruje činjenica da takva politička matrica danas snažno uporište nalazi samo kod onih čiji je izraz lica osmijeh bez zuba. Sada već nebrojeno puta je Dodik ustalasao ne samo političke već i odnose među narodima u BiH. Svaki pokušaj uređenja sistema a koji je često dolazio intervencijom sa strane jer vlasti u RS nisu kooperativne u jačanju institucija sistema u BiH, on je iskoristio kao argument za pokretanje antidržavnih mehanizama. Tako i ovaj posljednji akt nametanja izmjena Izbornog zakona BiH od strane Kristijana Šmita, Dodik je vidio kao šansu za povratak na utabanu stazu destrukcije države BiH i priče o državnom kontinuitetu entiteta RS. Do sada su doneseni antidržavni Zakoni stavljeni van snage a zbog svega Dodiku se i sudi pred Sudom Bosne i Hercegovine. No, to nije spriječilo njega i njegove sljedbenike da nastave tamo gdje nikada suštinski nisu ni stali. Uz prijetnje da će nastaviti sa jačanjem entiteta na štetu države, poslao je kao i uvijek set ultimatuma za nastavak dobre saradnje. Ukoliko se Šmit ne proglasi na državnom nivou neprijateljem a sve njegove donesene odluke ništavnim, RS kreće svojim putem izvan sistema države BiH. Teško je, odnosno nemoguće očekivati scenarij poništenja međunarodnog djelovanja u BiH jer je to osnov mirovnog sporazuma po kojem entitet i postoji unutar BiH. S druge strane, koliko god njegov partner Dragan Čović bio antiOHR raspoložen, nije moguće očekivati njegovu podršku za ovaj politički samoubilački potez. Ili nakon svega ipak jeste?

SDA u pomoć – alibi, prijetnja, ucjena ili partner za destrukciju?

Kada mu je postalo očito jasno da sa strankama Trojke ne može izdejstvovati šta je naumio, sjetio se načina da ucjenjuje. Poslao je poziv, kao krajnju mjeru za neposlušnost trenutnih koalicionih partnera u državnoj vlasti, bivšem dugogodišnjem partneru Izetbegoviću. SDA je valjda stranka koja pristaje na Dodikove ucjene ili igra savršenu javnu igru u kojoj mi kao napadamo a oni se kao brane i obratno. Možda je sa Izetbegovićem mlađim, Dodik uspjevao dobiti ono što mu Trojka ne daje. Ili je Trojka neodlučan partner koji na nešto pristanu pa se poslije pravdaju da nisu pristali. Doduše, to je radila i SDA odnosno Bakir, sjetimo se samo pregovora u Neumu. Samo što SDA ima razrađeniju taktiku javnog prepucavanja za razliku od Trojke koja na takve manipulativne igrice ne pristaje. A Dodiku fali takav javni obračun jer u njemu vidi dodatnu snagu za jačanje svoje pozicije zaštitnika interesa Republike Srpske. Osim toga, hipotetički govoreno, ako i dođe se u situaciju demontaže trenutne državne koalicije, zar Dodik stvarno misli da će SDA i HDZ kao stari-novi pratneri pristati na otvoreni sukob sa OHR? Možda i hoće ali posljedice takvih radnji bile bi nesagledive i sa žestokim posljedicama.

Sankcije došle na naplatu – herojstvo bez novca

Na busanje u prsa antidržavnim politkama ili konkretnije hir bez pokrića, već ranije je odgovoreno sankcijama koje su velikom broju političara u RS ali i u Federaciji nametnule Sjedinjene američke države. U periodu nakon toga slušali smo kako te sankcije praktično nemaju nikakav efekat i da se nastavlja po starom. Međutim, kuknjava je uslijedila i zatvaranje računa u bankama a time i konačan početak financijskog sloma politike destrukcije. Modaliteti se pronalaze kako nastaviti financirati politiku tihog ali konstantnog državnog udara a to je borba sa samim sobom, odnosno borba sa vlastitim demonima. Ipak, u svemu i dalje nema spremnosti da se od takvih narativa odustane i da se smjer djelovanja okrene na pozitivne procese. To praktično znači da će režim Milorada Dodika učiniti sve da se samouništi. Šta je intencija takvog djelovanja i da li je to davno sklopljen dogovor sa strancima gdje Dodik mora biti velikosrbin, zaštitnik RS-a javno a tajno, iza kulisa, uništavati entitet i njegovu političku i ekonomsku moć. Da li je Milorad igrač zapada?

Monopol sile – jedina opcija

Bilo bi zamorno nabrajati sve antidržavne poteze Dodika i njegovih sljedbenika. Sve to stane u jednu riječ – nemoć. Nikakav konkretan efekat osim trpljenja sankcija i borbe koja nikakav pozitivan efekat neće donijeti režimu. Ali to je režim. Oni tako funkcioniraju. Sila kao jedina alatka kojom se služe mora dobiti identičan odgovor. Monopol sile mora biti ispoštovan do kraja. To znači da se na silu odgovara silom. Političkom naravno ali ne treba zanemariti i onu drugu. Ne prijetiti niti pokretati takve mehanizme ali biti svjestan da oni postoje i da se mogu pravovremeno i efektivno iskoristiti. Bosna i Hercegovina ima mehanizme a sada je pitanje kada i u kojoj mjeri treba pokrenuti konačan obračun sa antidržavnim politikama.

Smartinfo