Više od godinu i pol traje ovaj igrokaz, ova kazališna predstava, istodobno tragedija i komedija, parodija i farsa…

Ljudi s uvidima i oni sa senzorima za laž, znali su odmah u početku. Drugi su shvatili s vremenom. I sve nas je više.
Jer teško je ne vidjeti da su, prvo – izjave i preporuke nadležnih neznanstvene, nelogične, proturječne, besmislene, pa i bizarne; drugo – da ih prati zapanjujuće agresivna propaganda, doslovno ispiranje mozga; treće – da se provodi neviđena cenzura drukčijeg mišljenja, ne dopušta niti postavljanje pitanja; četvrto – da se sije strah, prijeti kaznama, ucjenjuje stvarno i emocionalno, cilja na ono što nam je najdraže i najvrednije.
Nijedna dobronamjerna vlast, nijedan brižan čovjek ne straši, ne prijeti, ne prisiljava, ne iznuđuje, ne ponižava. Iz naloga i postupaka režimskih službenika progovara neprijateljstvo, bešćutnost i licemjerje, nešto izopačeno, nešto neljudsko. Konačno, cijeli projekt dolazi od patokratske strukture s poviješću dugogodišnjeg varanja, korupcije i pljačke naroda, uništavanja ekonomije, institucija i same demografske supstance. Golema šteta i u ovome slučaju već je u početku bila predvidjiva, i do danas se samo umnožava.
Zbog svega toga nas, dakle, polako ali sigurno, ima sve više i više.
Očito, moralo se dogoditi nešto ovako drastično i brutalno. Moralo je ljude udariti u lice da bi se trgnuli, probudili, progledali.
Kolike smo godine – ja u medicini i mnogi drugi u ostalim područjima života, ukazivali na disfunkcije, devijacije i neodrživost, s vrlo malo odjeka i nimalo promjena. Međutim, tektonski poremećaj ovakva intenziteta, pokrenuo je ljude – počeli su istraživati, povezivati, shvaćati.
Koliko smo u ovih godinu i pol naučili – o virusima, zarazama, testovima i cjepivima. O medicini – tko u stvari njome vlada i na koji način se zlorabi. Shvatili smo u čijoj su službi stručnjaci i akademska zajednica. Kako rade mediji. Naučili smo o tehnikama manipulacije, o ljudskoj psihologiji. Doznali tko upravlja svijetom i osvijestili da vlastodršci nisu samo nesposobni i korumpirani, već da su namjesnici zla, neprijatelji naroda.
U ovih godinu i pol mnogi su naučili o svijetu ono što nisu cijeli život i generacije prije njih. Istina je, informacija i znanje mogu se usvojiti tek onda kad su ljudi za to spremni. Sada je to vrijeme.
Što smo još osvijestili u proteklom razdoblju? Razliku između trivijalnog i bitnog. Materijalno je izgubilo na vrijednosti a u prvi plan došla je sloboda.Shvatili smo da sloboda ne znači raditi ono što želiš, nego ne raditi ono što ne želiš. I da slobodu treba zaslužiti, da se do nje treba uzdignuti. I da ona nije samo apstraktna ideja, ona je moć.
Učvrstili smo svoje povjerenje u dobro i svoje stremljenje prema dobru. Potvrdili si da je najveće dobročinstvo ono učinjeno bez pomisli na korist. I da ako brineš samo svoju brigu, pomažeš zlu i popločavaš put u propast. O sebi i svojoj obitelji brinu i životinje. To nije dovoljno, za biti čovjek treba dio svog vremena i energije davati zajednici, ugrađivati u opće dobro.
I istina, istina nam se ukazala u svom svojem značaju, vrijednosti i svetosti. Vidjeli smo da se bez istine ne može, da nam bez nje doslovno nema života. I shvatili da za istinom treba aktivno tragati, da često nije ugodna i poželjna ali da zreo, odrastao čovjek mora naći snage da se s njom suoči.
„Sapere aude“ – usudi se znati, davnih su dana poticali Horacije i Kant.
I duhovnost, vjeru, probudilo je ili učvrstilo ovo vrijeme u mnogima od nas. Osjetili smo potrebu potražiti božju riječ. I u njoj smo doista našli smisao i putokaz. I postali mu još bliži.
Koliko god zvučalo neobično, budimo zahvalni na ovom vremenu, na ovom iznimnom trenutku povijesti u kojem nam je dano da toliko toga naučimo. I ponuđeno da donesemo ispravnu odluku. Da mirno, bez nasilja, kažemo – ne. I da tim jednostavnim činom otvorimo prostor oslabađanju čovječanstva od tisućljetnih nevidljivih okova.
Nama ovdje na bini i ostalima sličnim nama, ta odluka je bila samorazumljiva i laka. No, uzbuđenja nije nedostajalo. Koliko je u ovih godinu i pol bilo zanimljivih događaja, koliko intenzivnih doživljaja, žučnih rasprava, uzburkanih emocija. Koliko smo ljudi upoznali, koliko novih prijatelja stekli. Povezali se sponama čvršćim i kvalitetnijima nego ikada do sad.
Čitav taj proces naučio nas je puno i o nama samima. Pokazao da smo se kroz sve ovo nevjerojatno izgradili, da smo narasli – postali smo pametniji, još važnije, mudriji. Ojačali smo, očvrsnuli, odvažniji smo nego ikad – mi ne povlačimo masku preko lica čim netko uđe u trgovinu ili ured, ne bojimo se reći što mislimo, ne skrivamo pogled, ne spuštamo glavu. Živimo bez straha i bez srama. S dostojanstvom i ponosom. Smireni, samouvjereni, zadovoljni sami sobom u ljubavi sa samim sobom. A kad si takav, onda imaš i beskrajno ljubavi za druge. I ljubav ti ljudi svakodnevno vraćaju. Pune ti srce, i još te više ohrabruju i snaže.
Dajte si tu šansu, vi koji još niste s nama. Izađite iz predstave, skinite kostime od maski i rukavica, izgurajte scenografiju od pleksiglasa, toplomjera i dezinficijensa; bacite injekciju. Iskoračite iz mraka kazališta na svjetlo. Osjetite kako je ovdje na suncu prekrasno i moćno. Dajte si prigodu da narastete, da postanete bolji, da zavolite sami sebe i dobijete ljubav natrag. A onda nema granica onome što možete ostvariti. Onome što svi zajedno možemo ostvariti.

Dr. Lidija Gajski