Otac sam umrle djevojčice Maide Dzafic ( 15 ), i ovim putem se zahvaljujem svim članovima grupe, a posebno adminima…

Nemar i nesavjest doktorice Melihe Zahirovic i načelnika klinike za infektivne bolesti na UKC Tuzla dovelo je do smrti moje kcerke. Maidina i nasa tužna priča počinje i završava ovako:
Svoju kćerku sam tri puta dovozio na kliniku za infektivne bolesti, odakle me je osoblje uporno odbijalo i upućivalo na pedijatriju. Pedijatrija nas je odbila istog dana zbog uzrasta, te sam sa pedijatrije vraćen na kliniku za interne bolesti.
Doktori na odjelu za interne bolesti me šalju kući jer tvrde da to nije njihov slučaj, te me upućuju na doktoricu Melihu Zahirovic (klinika za infektivne bolesti ponovo) koja bi trebala da mi bude na raspolaganju tek sutradan jer je vec kraj smjene.
Sutradan, nakon pregleda nalaza, dotična doktorica M.Z. pokušava svim naporima da me vrati kući umjesto da mi hospitalizira dijete i uradi sve moguće bakterijsko virusne testove. Uspijeva u svojoj namjeri, te me vraća u ruke doktora sa odjela za interne bolesti (gdje sam već bio prethodnog dana). Doktor nefrolog Amila Jašarević, koje zaslužuje sve pohvale u ovom slučaju, pregleda nalaze, te kao savjestan čovjek i ljekar na svoju odgovornost odlučuje da zadrži moju kćerku u bolnici, na svom odjelu.
Poslije raznih dijagnoza, ispostavlja se da je moja kćerka pozitivna na leptospirozu. To je već lutanje od dvije sedmice, tokom kojih su doktori otkrivali dijagnozu i radili posao doktorice (ako je tako možemo nazvati ) Melihe Zahirović.
Maida biva prebačena sa odjela za nefrologiju na infektivno, te se dobro osjeća par dana što je rezultat dobre brige doktora sa nefrologije.
Na ovom odjelu joj se pogoršava stanje i bolest uzima maha zbog pogrešne terapije.
Moja stalna briga, neprospavane noći, pozivi dežurnom osoblju i doktorici, ipak nisu natjerali doktoricu da poduzme bilo šta, da nadje adekvatnu terapiju ili uradi UZ abdomena. Doktorica je više nego često bila odsutna i gluha na bilo kakve molbe i zahtjeve sa moje strane. I ona i načelnik ovog odjela su gubili vrijeme, tvrdili da djevojčica nije za njihov odjel i da je test na leptospirozu pozitivno lažan.
Taj isti test su joj odradili 3.8. (11.8. sam dobio pozitivan nalaz na leptospirozu, poslije smrti moje kćerke), ali kasno jer se već od početka mjeseca stanje pogoršava.
Nastupa proliv, povraćanje, malaksalost. Bolest progresivnije djeluje na jetru, dijelom zbog kontraterapije koju joj je doktorica uključila.
Uprkos svemu, dotična doktorica curicu prebacuje na reumatologiju. Na reumatologiji, sumnjajući na lupus, kreću sa kontraterapijom, te bolest napada centralni nervni sistem.
Iste sedmice, 6-og avgusta, moja Maida dobija epinapad, gdje je reanimiraju, pa ponovno biva premještena na neurologiju gdje se nastavlja sa kontraterapijom sumnjajući na virusni encefalitis. Ponovo pogrešna dijagnoza… kćerka je već u trećem stadiju bolesti leptospiroze zvanim Weilov sindrom. Dolaze kobni trenuci, toksikacija organizma, razor jetre, te konačno smrt.
Napomenuću da je nisam mogao posjetiti i vidjeti cijeli mjesec dana a ni ona nas. Pod pritiskom dobijam dozvolu za ulazak zadnja dva dana tek kad je moja Maida u stanju šoka i poslije na aparatima. Na kraju, dobijam dozvolu za ulazak u ponoć 8.8. da bih ujutro vidio kako moje dijete, na moje oči umire njihovom greškom.
Smogao sam snage da napišem ovaj tekst, brišući suze. Sanjam je već noćima… kao da traži nešto od mene da učinim za nju. Ovim putem apelujem na sve vas da učinimo sto je vise moguće za rahmetli Maidu. Ja nisam jedini sa ovakvim slučajem. Za ovakve stvari nitko ne odgovara. Mi ih finansiramo a oni nas ubijaju sistematski rutinski. Ovih dana je nezamisliva bol pogodila mene, prije par mjeseci porodicu Isić, prije nekoliko godina Zadu Bajrić. Tko će biti sljedeći i treba li da sjedimo skrštenih ruku čekajući još nečiju bol…

Miralem Džafić